ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 323

kulturnih dobara tim više, što za njihov najveći broj ni instituti represalija, naknade štete i si. ne predstavljaju nikakvo rješenje, ni za oštećena a pogotovo za uništena dobra, koja ostaju nenadoknadiva i bilo kojom kaznom nad počiniteljem zločina. Slična se problematika javlja i kod pitanja o ovlaštenjima okupacione sile na zaposjednutom području, ali treba naglasiti, da su i ta ovlaštenja dobrim dijelom precizirana u ovoj Konvenciji iz god. 1899. Od ostalih važnijih odredaba Pravilnika, a koje se neposrednije odnose na zaštitu kulturnih dobara, spomenimo: — ograničavanje ratujuće strane u izboru sredstava kojima se nanosi šteta protivniku za vrijeme ratnog djelovanja (čl. 22); — ograničavanje uništenja i zapljene protivnikove imovine, osim u slučaju prijeke ratne potrebe (čl. 23 točka g); — zabrana napadanja ili bombardiranja naseljenih mjesta ili zgrada koje nisu branjene (čl. 25); — prije početka bombardiranja, ako je to ikako moguće, obavezna je prethodna obavijest napadnutome da će biti bombardinara (čl. 26); — kod opsade i bombardiranja treba poduzeti sve moguće mjere, da budu pošteđeni objekti koji služe vjerskom kultu, umjetnosti, nauci i dobrotvornosti, zatim historijski spomenici, pa objekti za okupljanje bolesnika i ranjenika, sve pod uvjetom, da ti objekti nisu korišteni u vojne svrhe, a dužnost je napadnute strane da takve objekte obilježi posebnim i vidljivim znakovima, koji moraju biti unaprijed saopćeni napadaču (čl. 27); — zabranjena je pljačka u gradovima i naseljima, pa i onda kada su zauzeta na juriš (čl. 28); izričito se zabranjuje pljačkanje na zaposjednutom području (čl. 47); — okupator smije zaplijeniti samo gotov novac, fondove i potraživanja što pripadaju protivniku, zatim skladišta oružja, prometna sredstva, skladišta i robu za snabdijevanje, te uopće samo takvu pokretnu imovinu protivničke države koja može da posluži za ratne operacije (čl. 53); — okupaciona sila se smatra samo administratorom i korisnikom javnih zgrada, nekretnina, šuma i poljoprivrednih dobara koja pripadaju protivničkoj državi, a nalaze se u okupiranoj zemlji (čl. 55); — okupaciona sila mora čuvati tu imovinu i upravljati njome po pravilima uzufrukta (čl. 55); — imovina općina, te imovina institucija posvećenih vjerskom kultu, dobrotvornosti, obrazovanju, umjetnosti i nauci, iako pripada državi, tretirat će se kao privatna imovina; svako uništenje, oštećenje ili zapljena sličnih institucija, historijskih spomenika, djela umjetnosti i nauke, zabranjeno je i kažnjivo (čl. 56). Sadržajna analiza ovih odredaba koja se u Konvenciji odnose na zaštitu kulturnih dobara, te njihova usporedba s odredbama briselskog Projekta deklaracije iz 1874. god., pokazuje skoro potpunu, pretežno 323