ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 324

i doslovnu, istovjetnost. Kroz 25 godina (1874—1899) nije ostvaren hitniji napredak u koncipiranju novih pravila. To uglavnom vrijedi i za cijelinu teksta, a ne samo za odredbe o zaštiti kulturnih dobara. S druge strane, tekat Projekta iz 1874. god. bio je već prodiskutiran među vodećim silama, korišten u pravnoj dokrini, postajao je već i običajno pravo, pa nije bilo većih zapreka, da ga i vodeće sile i ostale države, nakon 25 godina konačno i potpišu, i ratificiraju. Uvod Konvencije iz 1899. god. izričito konstatira kako nije bilo moguće ugovoriti o svim pitanjima ratnog prava, pa za pitanja koja Konvencijom nisu regulirana upućuje na opća međunarodnopravna načela — »koja proističu iz običaja ustanovljenih između prosvjećenih naroda, zakona čovječnosti i zahtjeva javne savjesti« —, isključujući, bar deklaratorno, samovolju vojnih komandanata. Ma koliko nepotpunosti i nedorečenosti ostalo u haškoj Konvenciji 0 zakonima i običajima kopnenog rata, donesenoj 1899. god., ostaje činjenica, da je to prva kodifikacija međunarodnog ratnog prava za ratovanje na kopnu, prihvaćena, potpisana i ratificirana od znatnog broja država. Njene odredbe o zaštiti spomeničkog blaga također predstavljaju prvu međunarodnu kodifikaciju takvih pravila, pa po tome ova Konvencija ima posebno mjesto i u historiji međunarodnopravnog reguliranja zaštite kulturnih dobara. Već je pri završetku Prve haške mirovne konferencije 1899. god. istaknuta potreba da se što prije nastavi radom na kodifikaciji međunarodnog ratnog prava. Slijedećih je godina i Interparlamentarna unija inzistirala na tome. Kada je konačno došlo i do pristanka velikih sila, održana je Druga haška konferencija, u vremenu od 15. VI

—18. X 1907. Učestovale su 44 države (174 delegata). Bile su zastupane sve evropske države, sve američke osim Kostarike i Hondurasa, te sve azijske osim Afganistana. Program je Konferencije bio slijedeći: a) Prerada Konvencije od 29. VI 1899. o mirnom rješavanju međunarodnih sporova; 2) Dopuna Konvencije od 29. VI 1899. o zakonima i običajima rata na kopnu; 3) Izrada konvencije o zakonima i običajima pomorskog rata, 1 4) Proširenje Konvencije od 29. VI 1899. o položaju ranjenika i bolesnika u pomorskom ratu. Finalni akt Konferencije potpisale su sve 44 države učesnice. Iz njega su razvidni rezultati Konferencije, a to su: I Trinaest konvencija i jedna deklaracija, i to: 1. Konvencija o mirnom rješavanju međunarodnih sporova 2. Konvencija o zabrani upotrebe sile pri istjerivanju ugovornih potraživanja 3. Konvencija o započinjanju neprijateljstva 4. Konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu, s priloženim joj Pravilnikom 5. Konvencija o pravima i dužnostima neutralnih sila i osoba u ratu na kopnu 6. Konvencija o postupku s neprijateljskim trgovačkim brodovima pri izbijanju neprijateljstva 7. Konvencija o pretvaranju trgovačkih brodova u ratne 324