ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 322

Na Konferenciji su izrađene tri konvencije, tri deklaracije i jedna rezolucija, o raznim pitanjima ratnog prava.

13 Za naš predmet je najvažnija druga konvencija pod naslovom: »Konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu«.

14 Već 29. VII 1899. potpisale su je 24 od ukupno 26 država učesnica Konferencije, a skoro sve su je i ratificirale. Ova Konvencija ima uvod i pet članova o općim pitanjima (pravna narav Konvencije, područje valjanosti, ratifikacija, otkaz Konvencije), a njen aneks sadrži: »Pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu« (čl. 1—60). Prema čl. 1 Konvencije države se obvezuju, da svojim kopnenim oružanim snagama izdaju instrukcije, koje moraju biti u skladu s Pravilnikom. Za praktičnu primjenu potrebno je ne samo da država ratificira Konvenciju, već i da izda navedenu instrukciju.

15 Nadalje, kako se već iz naziva Konvencije vidi, ona se primjenjuje samo u ratu na kopnu. No, k tome, samo u onom kopnenom ratu u kojemu su svi učesnici države koje su ratificirale Konvenciju. Cim se ratujućoj strani priključi neka država koja nije ratificirala Konvenciju, prestaje obavezna snaga njenih odredaba (ČL 2). Dakle, ova klauzula iz čl. 2, poznata u međunarodnom pravu kao klauzula »općeg učešća« (klauzula si omnes; klauzula solidarnosti), također bitno utječe na praktičnu primjenu Konvencije. Od jednakog je bitnog značenja u praktičnoj primjeni i odredba Pravilnika o faktoru vojne potrebe (ratne neophodnosti, ratne nužde), kako općenito, tako i za zaštitu kulturnih dobara. Prisutan je taj faktor u svim pravilima rata, od Projekta iz 1874. god. do današnjih dana. Spomenuti Pravilnik u svom čl. 23 t. g) izričito zabranjuje »uništenje ili zapljenu neprijateljske imovine«, no dodaje: »izuzevši slučaj kada takvo uništenje ili zapljena budu imperativno naloženi ratnim potrebama«) (»imperieusement commandées par les nécessités de la guerre

«), tj. u slučaju kada nema mogućnosti drugačijeg vojnog postupanja. Ranija praksa ratovanja, ali nažalost i ona kasnija, pokazivala je mnogo subjektivnosti i samovolje u ocjeni o primjeni vojne potrebe, jer se očito radi o jednom od najtežih faktičnih i pravnih pitanja, trajno prisutnog doklegod se ne eliminira rat kao sredstvo rješavanja sporova. Kod 13 U hrvatskoj literaturi najiscrpnija je studija o Prvoj haškoj mirovnoj konferenciji- Polić L., Prva haška mirovna konferencija (Mjesečnik pravničkog društva u Zagrebu, br. 7, 8—9, 10 i 11, Zagreb 1909, Str. 605—609, 708—734, 899—915, 989—998). Od strane literature vidi: Boidin P., Les lois de la guerre et les deux conferences de la Haye. Paris 1908; Scott J. B., The Hague Peace Conference of 1899 and 1907. Vol. I-H, Baltimore 1909; Pillet A., Les conventions de la Haye du 29 juillet 1899 et du 18 octobre 1907. Etude juridique et critique. Paris 1918; Laun R., Die Haager Landeskriegsodnung. Hannover 1950; Strebel H., n. d. str. 30 i slijed.; Englestler L., n. d. str. 205 i slijed., te u ovim djelima citiranu ostalu literaturu. Uz to: Jugoslavenska revija za međunarodno pravo, br. 2/1958. 14 čitav tekst ove Konvencije, usporedno na francuskom i hrvatskom jeziku, objavljen je kod nas u: Sbornik zakona i naredaba za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, godina 1914, komad XIII, 59, Zagreb 1915, str. 1091—1122. Isto tako, usporedno na francuskom i srpskom jeziku: Konvencija o zakonima i običajima u ratu na suvu — Convention concernant les lois et contumes de la guerre sur terre (s.l. s.a.); Stenograf

ske beleške o radu redovne Narodne skupštine za god. 1901, knj. IH, str. 5645 i slijed. Usporedni tekst na francuskom i njemačkom jeziku objavljen je u: Reichsgesetzblatt für die im Reichsrate vertretenen Königreiche und Lander, Jhrg. 1913. LXVIII, Stück 174, Wien 1913, str. 479—499. Cl. 22, 23 t. g, 25, 26, 27, 53, 55 i 56 Pravilnika, s izmjenama i dopunama iz 1907. god., te usporedno s odgovarajućim odredbama Projekta deklaracije iz Bruxellesa 1874. godine, objavio je: Strebel H., n. d. str. 76—77. 15 Polić L., n. d. str. 909. 322