ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 317

posvjedočili u i osiguravaju vlasnička i suverenska prava nad određenim teritorijem, te kojim se mora raspolagati i u svrhe tekuće uprave nad istim teritorijem. Odatle poseban i trajan interes ratujućih i okupacionih sila za arhivsku dokumentaciju, i njeno svrstavanje u važne dijelove ratnog plijena. Napokon, uzroke moramo tražiti i u činjenici, što se zapravo tek od sredine 19. st. u većem broju zemalja formiraju arhivi kao samostalne ustanove u kojima se sakuplja i čuva baš arhivska građa, odvojena od tekućih spisa — registraturne građe, a namijenjena postepeno sve izrazitije naučnim i općekulturnim potrebama, pa potom i tretirana kao spomeničko i općekulturno dobro. Takav razvitak arhiva u samostalne ustanove očito je u zaostajanju i kroz 19. st. u odnosu na proces razvitka biblioteka, galerija i muzeja, te srodnih ustanova koje čuvaju druge vrste i dijelove spomeničkog blaga. Kao karakteristiku shvatanja i vremena spomenimo ovdje bar jedan primjer. Usprkos određenom napretku u shvatanjima, ostvarenom tokom 18. stoljeća, u pregovorima 1815. god. bilo je i prijedloga, da se ono ogromno spomeničko blago što ga je Napoleon zaplijenio u raznim zaposjednutim evropskim zemljama, i koncentrirao u Parizu, podijeli između pobjedničkih sila antinapoleonske koalicije, ako ne baš u cjelini, a ono bar jednim dijelom.

3 Ipak je prevladalo mišljenje i rješenje, da se odnosna kulturna dobra, pa i arhivska građa, vrati zemljama iz kojih je odnesena. Proteklo je međutim još podosta vremena do trajnije afirmacije ideje o izdvajanju arhivske građe iz domene objekata ratnog plijena, a pogotovo do takvog izdvajanja kao priznatog međunarodnopravnog principa. Načelo integriteta umjetničke baštine jedne zemlje, jednog naroda, mnogo se prije afirmiralo i počelo primjenjivati, kako su to u priličnoj mjeri pokazali već i spomenuti pregovori i utanačeni a oko Bečkog kongresa 1815. god. Nasuprot tome za arhivsku građu, tada pretežno još nerazdvojenu od registraturne građe, primjenjivao se princip njene pripadnosti suverenu, kojemu su prema političko-terito

rijalnim promjenama pripali teritoriji na kojima je građa nastala. Na temelju toga je npr. i Austrijska carevina poslije 1815. godine oduzela narodima i zemljama, što ih je zadobila pod svoju vlast, mnogo vrijedne arhivske građe, koncentriravši je u svojoj prijestolnici — u Beču. Princip nacionalnog integriteta ovog dijela spomeničke baštine nije se poštivao. Građansko društvo 19. st. dalo je i pravnom režimu zaštite kulturnih dobara svoj pečat. Usredotočivši glavnu brigu na zaštitu privatnog prava vlasništva, svojim sistemom građanskog privatnog prava i građanskim zakonikom, to je društvo ponajprije temeljito zaštitilo i spomenike kulture u — privatnom vlasništvu. I to kako na nacionalnom tako i na međunarodnom planu. Nakon toga će tek pokušavati da i kulturna dobra u državnom vlasništvu zaštiti i međunarodnopravno, i to: »kao i privatna kulturna dobra«. Takvoj zaštiti se težilo postepeno i kroz norme međunarodnog ratnog prava, najprije običajnog, pa zatim i pisanog. 3 Visscher Ch., n. d. str. 134—135; Engstier L., n. d. str. 107; Strebel H., Die Haager Konvention zum Schutze der Kutlurgüter im Falle eines bewaffneten Konfliktes vom 14. Mai 1954. (Zeitschrift für ausländisches öffentliches Recht und Völkerrecht, Bd. 16, Nr. 1, Januar 1955, Stuttgart—Köln 1955), str. 38. 317