ARHIVSKI VJESNIK 17-18. (ZAGREB, 1974-1975.)

Strana - 318

Iz historijata zaštite Na razvitak međunarodnog ratnog prava u 19. st. svakako su utjecale i humanističke ideje koje se od 18. st. nadalje sve više afirmiraju. No, put od pojedinačnih ideja i doktrina, preko običajnog do pisanog međunarodnog ratnog prava, a pogotovo do njegove kodifikacije, bio je vrlo dugačak. Materijalni faktori imali su daleko veće i presudnije značenje, a među njima treba naročito naglasiti: moćan ekonomski razvitak, posebno u domenama industrije i saobraćaja; uspostavljanje velikih evropskih država s nacionalnim armijama; značajan razvitak vojne organizacije; usavršavanje vatrenog oružja; prostorno proširivanje bojnog poprišta; vremensko proširenje ratnih operacija; uloga i povezanost pozadine s ratištima; sve ubrzaniji porast obima štete, koju su ratne operacije nanosile svim učesnicima oružanog sukoba, dakle, i pobjedničkoj strani, i si. Ovi su faktori ponajviše prisilili države na fiksiranje određenih ratnih pravila.To je i uslijedilo, naročito od 50-ih godina 19. st. nadalje. Među prvim aktima ističu se: Pariška deklaracija o pomorskom ratu od 1865. god.; Ženevska konvencija o sudbini ranjenih u kopnenom ratu iz 1864. god.; Petrogradska deklaracija iz 1868. god. o odreknuću upotrebe eksplozivnih zrna težine manje od 400 grama, itd. Šezdesetih godina 19. st. javljaju se i odredbe ratnog prava o zaštiti kulturnih dobara. Instrukcija za kopnene trupe USA iz god. 1863, koja se uobičajeno spominje na prvom mjestu, govori u svom čl. 34, da se dobra kulturnih institucija ne mogu smatrati predmetom prisvajanja sa strane ratujućih strana, a čl. 35 izriče dužnost čuvanja »djela umjetnosti, biblioteka, naučnih zbirki« ... »i onda kada se nalaze u utvrđenim mjestima, izvrgnutim opsadi ili bombardiranju«. Bitno se razlikuje tretman privatne imovine od državne. Privatna je principijelno i potpuno zaštićena, a državna nije izuzev: zbirki muzeja, sveučilišta, akademija nauka, opservatorija i crkvenih dobara. Težište je na zaštiti od uništenja ili oštećenja nabrojenih kulturnih dobara, bez obzira u čijem su vlasništvu. Kad je pak u pitanju odnošenje kulturnih dobara u državnom vlasništvu, zaštita nije potpuna. Ona mogu biti po naredbi okupacione vlasti, ako nema opasnosti od njihova oštećenja, odnesena, ali se ne mogu prodati ili drugim načinom otuđiti, moraju ostati pristupačna javnosti, dok se pitanje njihova vlasništva ima konačno riješiti mirovnim ugovorom. Iako je predstavljala jedan unutrašnji pravni akt USA, načela su ove Instrukcije imala utjecaja na daljnji razvitak međunarodnog ratnog prava.

4 Prvi značajan napor u pravcu opće međunarodnopravne zaštite kulturnih dobara očitovao se na konferenciji u Bruxellesu 27. VII

— 27. VIII 1874, sazvanoj u težnji da kodificira ratno pravo. Njen rezultat je bio »Projekt međunarodne deklaracije o zakonima i običajima rata«, 4 Engstler L., n.d. str. 200—202.. Tekst »Instrukcije« na francuskom jeziku donosi: Renault L., Les deux conferences de la paix 1899 et 1907. Recueil des textes arrètes par ces conferences et de différents documents complémentaires. Paris 1908, str. 189—208. 318