ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 394

strijske svojine. Gotovo nitko ni u jednoj državi ne konzultira arhive prije nego što dade izraditi neki administrativni simbol ili konvalidacijski znak. Jedino se, npr., u Belgiji ne može izraditi novi općinski pečat prije nego što Nacionalni arhiv dade svoje mišljenje. Slično je u Luxemburgu. Na kraju referent donosi popis izabrane evropske heraldičke i sigilografske literature, objavljene u XIX i XX stoljeću. U diskusiji povodom ovog referata postavilo se najprije pitanje da li je moderna administrativna simbolika samostalna disciplina (dr Ember, generalni direktor Mađarskog državnog arhiva). On se ujedno založio, na osnovu prijedloga prof. Santifallera u Rimu 1955, da se umjesto termina »pomoćne historijske nauke« uvede naziv »nauke o izvorima«. Preporučeno je da se ispita ne izazivaju li neke moderne vrste kartona za kutije neželjene kemijske reakcije na pečatima. Postavilo se i pitanje moraju li arhivi obratiti pažnju na falsifikate modernih konvalidacijskih znakova (npr. na lažne pečate i žigove na diplomama). Belgijski arhivisti predlažu da se arhivi više angažiraju na skupljanju, čuvanju i konzerviranju modernih pečatnjaka. Diskutanti iz socijalističkih zemalja iznosili su dokaze za živ interes za heraldiku kod njih. Mnogo dužu i bogatiju diskusiju izazvao je drugi referat, Cijena arhivske službe, što ga je sastavio dr Jörgensen, direktor pokrajinskog arhiva Sealanda (Danska). Na zahtjev UNESCO-a analizirao je on način financiranja 11 arhiva iz cijelog svijeta (Public Record Office u Londonu, pokrajinski arhiv Sealanda u Danskoj, Bundesarchiv u Koblenzu (Savezna Republika Njemačka), Zemaljski arhiv u Hessenu (Sav. Rep. Njemačka), Nacionalni arhiv Francuske u Parizu, Austrijski državni arhiv u Beču, Mađarski državni arhiv u Budimpešti, javni arhivi Izraela, Arhiv Jugoslavije, Nacionalni arhiv USA u Washingtonu i Nacionalni arhiv Malezije). Poslije uvoda o povijesti arhivske službe u spomenutim zemljama iznosi analizu troškova po pojedinim stavkama, pa ćemo iz nje prenijeti najzanimljivije brojke i tvrdnje. Odnos ukupne novčane mase za plaće službenika prema cjelokupnim troškovima za godišnje poslovanje dotičnog arhiva najpovoljniji je u Mađarskoj, samo 47,9% od cjelokupnih troškova. Procentualno najviše odlazi na plaće u Austrijskom državnom arhivu (87% od cjelokupnih troškova). Referent smatra da »osobne dohotke« kao stavku rashoda u budžetima arhiva, koja je u pravilu najveća, treba detaljnije analizirati, pa konstatira da će ona, što je logično, zavisiti od broja i kvalifikacijske strukture zaposlenih. Utvrđuje zatim da se u svim anketiranim arhivima nalazi zaposleno barem 5 do 6 postojećih kategorija (arhivisti sa sveučilišnom diplomom, osobe sa srednjom stručnom spremom, činovnici — administrativno osoblje, tehničko osoblje (fotografi, knjigoveže

...), manipulanti i pomoćno osoblje, drugi stalni namještenici) (u tabeli je očita pogreška da Mađarski državni arhiv ima samo 3 grupe osoblja, op. rec), što u usporedbi sa, situacijom pred nekoliko desetaka godina znači da se poslovi u arhivima strogo dijele prema specijalnostima i da arhivisti više nisu opterećeni administrativnim i tehničkim poslovima. No treba riješiti drugo pitanje: koji je najpovoljniji omjer među tim grupama osoblja, a naročito među arhivistima i ostalim grupama. Nacionalni arhiv Malezije ima samo 7,4% arhivista od ukupnog broja zaposlenih, a najviše ih je u Izraelu (45,3%). Referent nije u tekstu referata dao konačno tumačenje što bi značio visok, a što nizak postotak arhivista među zaposlenima. Zato neka nam ovdje bude dopušteno, na osnovu ličnog mišljenja i nekih činjenica iznesenih u diskusiji, pokušati to rastumačiti. Relativno malen broj arhivista može značiti, ponajprije, da nitko ne želi primiti takvo namješten je (tako je u Maleziji, po izjavi predstavnika) ili nema stručnjaka koji bi zauzeli mjesto arhivista. Zatim, da u arhivu pretežu noviji spisi, koji su već pristigli u registraturno sređenom stanju, pa je dovoljan i mali broj arhivista za uspješno upravljanje takvom 394