ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 395

masom spisa (utisak recenzenta je da je to slučaj u USA). Možemo pomisliti i da je posao u dotičnom arhivu tako dobro organiziran i da su tzv. srednji kadrovi tako sposobni da su arhivisti potrebni doista samo kao rukovodioci radnih grupa, koje u kratko vrijeme mogu obaviti velike arhivističke zahvate. Nadalje, broj arhivista može biti relativno malen zato što je u stvarnosti broj ostalog osoblja, zbog raznih okolnosti, neuobičajeno velik (npr. u Public Record Office ima vrlo mnogo korisnika arhivske građe, pa zato ta ustanova zapošljava natprosječni broj manipulanata). Konačno, ne treba zaboraviti ni mogućnost da organi političke vlasti žele iz raznih razloga (nedavno konstituirana nacija ili država, izrazita deficitarnost dokumentacije, potreba 5a velikom produkcijom stručnih radova u agitacijske svrhe, itd.) da arhiv proradi što intenzivnije kako bi se postigli ciljevi koji nisu strogo u okviru arhivske službe. Tada je razumljivo da će se u takvom arhivu otvoriti više radnih mjesta za arhiviste. Zanimljivi su i omjeri broja činovnika (administrativnog osoblja) prema ukupnom personalu. Najbolje stoji Public Record Office sa svega 2% administrativaca, slijede Arhiv Jugoslavije s 8% i Nacionalni arhiv u Washingtonu s 8,8%. Najnepovoljniji je omjer u Maleziji (35,3%). Autor smatra da možda u svim odgovorima na anketu nije proveden jedinstven kriterij tko se ima smatrati administrativcem, pa želi dobiti ispravniju sliku time što zbraja postotke srednjeg stručnog kadra i administrativaca u jedinstveni postotak i njih reda u novu rang-listu, u kojoj se, uz određene pomake pojedinih zemalja, prijašnji raspon od 1 :17,6 smanjuje na 1 :4. Što se tiče omjera između arhivista i srednjeg stručnog kadra, trebao bi on, po referentovu mišljenju, biti 1 :3, dok u stvarnosti ponegdje dostiže i 1 :6. Naravno, nije svejedno koliki dio srednjeg kadra otpada na fotografe, prépara tore i knjigoveže; ako je on veći, zaštita arhivske građe bit će potpunija. U tome vodi Public Record Office sa 64 fotografa i 32 knjigoveže i preparatora. Slijede opširne tabele o odnosima osobnih dohodaka navedenih grupa zaposlenog osoblja u arhivima, iz kojih se vide značajne razlike u apsolutnom i relativnom iznosu tih dohodaka za pojedine grupe osoblja. Referent se osvrće i na razne druge beneficije što ih arhivi pružaju svojim radnicima (radno odijelo, subvencionirana prehrana, službeni stanovi i si.). Slijedi kratak komentar o angažiranju honorarnih suradnika — tu raspon ide sve do zatvorenika, koji se prema svojim kvalifikacijama uzimaju za izradu arhivskih repertorija. Naknadno se govori i o izdacima za školovanje stručnog kadra: najveći su, kako izgleda, u Nacionalnom arhivu USA. Drugo veliko poglavlje posvećeno je troškovima oko arhivskih zgrada. Ovdje su usporedbe samo približne jer je teško financijski iskazati, npr., vrijednost jedne stare zgrade koju država prepušta na upotrebu arhivu ili mu je iznajmljuje. Prilično velike najamnine plaća Nacionalni arhiv Francuske (149.533 švicarska franka), ali još je drastičniji slučaj Saveznog arhiva u Koblenzu, koji privatnom vlasniku plaća 800.000 švic. franaka na godinu za najam uredskih prostorija. Troškovi održavanja zgrade, grijanja i si. procentualno su najniži u Maleziji, Izraelu i Austriji, a najviši u Londonu i Arhivu Jugoslavije. Novac za gradnju novih arhivskih zgrada po pravilu ne ulazi u redovni budžet arhiva. Navode se konkretne brojke iz Francuske i Malezije. God. 1970. odobrile su francuske vlasti ukupno 10,266.072 švic. franka za gradnju novih arhivskih zgrada ili proširivanje postojećih, kako u Parizu, tako i u departmanima. U protekloj financijskoj godini odobreno je u Maleziji 3,413.333 švic. franka za dvije nove arhivske zgrade.! Troškovi za uredsko poslovanje variraju od 0,1% u Arhivu Jugoslavije do 16,4% u Nacionalnom arhivu USA. No očito je da se na osnovu te tabele ne mogu donositi zaključci o rentabilnosti ili čak efikasnosti uredskog po395