ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 349

i posebnu podaničku pokornost herceškoj vlasti i časti, koja se u povelji posebno naglašava i čiji je nosilac Andrijina majka Tomasina Morosini, također Mlečanka. Tako se gledaocu sa strane, nakon tolikih priča 0 mletačkoj lukavosti kroz stoljeća, sama od sebe nameće pomisao da se i u ovoj zaista jedinstvenoj i veoma neobičnoj povelji krije neka osobita i neobična mletačka spletka i zamka »visokog stila«. Pogledajmo na čas što sve Andrija tom poveljom dobiva i što sve Šubić njome može izgubiti i u kakve ga sve ponore opasnosti u toj velikoj diplomatskoj igri ova privilegijalna isprava baca, i to, možemo mirne duše reći, bez obzira na to prihvati li Šubić tu povelju ili ne prihvati. Ako je prihvati, dolazi u posve nemoguću situaciju. S jedne strane može definitivno raskrstiti s napuljskim dvorom, izgubiti tamo svako povjerenje, a to, ne smijemo zaboraviti, ne znači samo gubitak svih izgleda u budućnosti u slučaju da Napulj ci postignu hrvatsko-ugarsko prijestolje i krunu; to znači i mnogo više od toga. Napuljci imaju svoj trajan utjecaj na našoj obali, koja je za Šubića od bitnog vitalnog značenja. Zbog toga što im nije uspjelo izgraditi dobru mornaricu 1 definitivno predobiti za sebe dalmatinske gradove, Šubići na kraju propadaju.

88 Dakle, gubitak povjerenja kod napuljskog dvora može postati katastrofalan za Šubiće, i oni to predobro znaju. To je za njih pitanje života i smrti, vezano uz i te kako važan momenat stalnog priliva žita iz Napulja za njihove gradove na kopnu. U poveljama ima niz dokaza o tome kako je žito neprestano pritjecalo iz Napulja, kako je između Napulja i Šubića bio razvijen živ promet, značajna trgovina i međusobne očito mnogostruke koristi. Šubići, dakle, jednostavno nisu mogli prihvatiti uvjete Andrijine povelje ako su bili imalo trijezne pameti, a to je Pavao svakako bio. On se pokazao doraslim i mletačkoj lukavoj logici. Ako pokušamo naći bilo kakav trag neposrednom utjecaju same povelje u vrijeme kad ju je ugarska kraljeva kancelarija ishitrila i poslala Šubićima, uzalud ćemo ga tražiti. Nakon Pavlove smrti njegov sin Mladen II zaista postaje banom. Međutim, zar se to može pripisivati Andrijinoj povelji? Andrija je u to vrijeme već davno bio mrtav, a novi kralj, Anžuvinac, Karlo Roberto okrunjen. Ali on nikako nije mogao pristati na to da na osnovi jedne povelje svog i svoje obitelji dugogodišnjeg protivnika daruje svojim velikašima nešto na što on sam sigurno nije najbolje gledao budući da je uložio dosta truda da tog istog Mladena totalno i definitivno uništi, politički i moralno dotuče. To mu je, svakako, vrlo temeljito i uspjelo, ako ga već i nije baš on sam dao ubiti. Mladen je postao i ostao banom u prvom redu zato što je bio Šubić. Šubići su se, očito, već ranije o tome dogovarali, i Mladen je sigurno bio od oca Pavla određen za njegova neposrednog nasljednika. S time se, doduše, kasnije ni svi Šubići nisu slagali, ali to je bilo nakon smrti bana Pavla. Za Pavlova života i neposredno nakon njegove smrti očito se nitko među Šubićima nije usudio ni pomisliti na suprotstavljanje jednoj tako jakoj ličnosti kao što je bio Pavao, — pa i bez obzira na povelju jednog pokojnog Mlečanina, makar on bio nekada i kralj. I u Ugarskoj su ga dosta brzo zaboravili, a u Hrvatskoj i Dalmaciji ga se poslije 1301. g. vjerojatno nisu mnogo više ni sjećali. M J. Sidak, n. dj., str. 705. i d. 349