ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 350

U prvom redu, Pavao Šubić je povelju bilo otvoreno, bilo šutke odbio. On izdaje svoje povelje, ima svoju kancelariju, čak i svojega protonotara, koji mu

" sastavlja povelje, kuje vlastiti novac, itd. Dakle, očito se ponaša vrlo, vrlo samostalno i nevezano. Ipak, u gradskim notarskim ispravama, a svi su gradovi manje-više pod njegovim utjecajem, pače i kad on sam izdaje povelju, ne spominje se kao vladajući vladar, kralj, Napuljac, već Andrija Mlečanin. Očito nije s njime želio imati puno posla, ali ni previše sukoba. Anžuvinci su još bili predaleko, i oni su to uviđali. S njihove strane nije nikada došlo do prigovora da im Šubići nisu vjerni ili da još spominju Andriju kao svog zakonitog vladara, da od njega primaju povelje ili da od njega možda čak i mole povelju. Međutim, nema nikakvog dokaza da je Pavao Šubić molio baš takvu povelju, iako to Andrija u svom tekstu kaže. Ali to još ni izdaleka ne znači da u tome mora biti mnogo istine. Naprotiv. Povelju moli od Andrije u ime Šubića tiha, povjerljiva osoba, redovnik Deziderije. U povelji se traži da Šubić dolazi kralju i herceginji u poklonstva, da donosi darove. Od svega toga n e ma nikakvoga traga. Šubić odgovara šutnjom. U povelji stoji da bi majku Tomasinu morao priznavati za svoju vojvotkinju, duchessu. Tomasina se zaista više puta i oslovljava herceginjom »usque mare«, ali tako ona naziva sama sebe. Šubić je tako nikada nigdje ne naziva. Kako smo rekli, u notarskim ispravama spominje se kralj, ali njegova majka herceginja ne spominje se nigdje. Povelja je, svakako, ako je uopće napisana u 13. st., mogla nastati jedino u kraljevoj kancelariji jer je posve odgovarala interesima dvora kralja Andrije. Šubić je faktično imao nasljednu bansku vlast, tj. on je bansku vlast držao tako čvrsto da ju je mogao dati kome je htio, pa prema tome i svome sinu, kako se kasnije pod drugim okolnostima i dogodilo. Šubić je, međutim, ipak mogao biti zainteresiran da zatraži jednu takvu ili sličnu povelju, barem u momentu kad je napuljska strana stajala nešto lošije, a Šubić je u svakom slučaju Napulj cima mogao lako objasniti da on ipak živi u Andrijinu kraljevstvu. Ta vidjeli smo kako svi gradski notari do kraja, na izgled podanički vjerno, spominju Andriju svojim kraljem. S druge strane, Šubić je mogao priželjkivati jednu tako važnu povelju (jamačno ne s onolikim uvjetima, ali kad ju je tražio od Mlečanina, nije mogao znati što će mu Mlečanin poslati) kako Šubići ne bi bili posve ovisni ni o napuljskom dvoru. Bili su oni, pogotovo Pavao, i te kako dalekovidni. Pavao se vjerojatno i sam želio proglasiti ili biti proglašen kraljem. Njegov novi naslov vojvode, dux, umjesto nestale Tomasine, mnogo govori o tome, ali to ipak nije mogao tražiti. Papa je kraljevima proglasio Napulj ce, koji su papinskoj državi bili bliži i važniji od udaljenog Pavla, iako ga se kao vojvode Dalmacije rado sjećahu i kasnije, kad je sve to bila prošlost. Sam se Pavao uz Mlečane s jedne strane, Ugre s druge, a Napulj s treće teško mogao proglasiti kraljem. Ta svi bi oni smjesta zajedno bili protiv njega, a kasnije bi, nakon njegova pada, pregovarali o kraljevskoj kruni. Ovako je on morao prvo umrijeti prirodnom smrću da bi jedan Napuljac, koji se tada našao na kraljevskom ugarsko-hrvatskom prijestolju, počeo razmišljati kako bi se riješio neugodnih i snažnih, glomaznih Šubića, koji su mu čak na neki način pokušavali spriječiti i slobodan pristup k moru, a to je za onoga tko 350