ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 333

»Napokon je kralj Andrija, bez sumnje zato da odvrati Bribirce od Karla Martela 1293. godine izdao banu Pavlu i njegovoj braći ispravu kojom im poklanja cijelu Primorsku banovinu kao nasljedno dobro i daje nasljednu bansku čast.«

88 G. Novak zaključuje da je spretnost i diplomatska okretnost bana Pavla Šubića zaslužna za povoljan obrat događaja u vrijeme najžešćih sukoba kraljevskih takmaca u borbi za hrvatsko-ugarsko prijestolje: »I usred tih prijestolnih borba znao je da i od jednoga i drugoga takmaca za sebe izvuče najviše što se uopće dalo postići. Jedan mu daje u nasljedno vlasništvo skoro cijelu Hrvatsku, a drugi cijelu Hrvatsku i čak nasljednu bansku čast i vlast.«

37 U novije doba J. Lučić u svojoj diskusiji Dva torza o srednjevjekovnoj hrvatskoj povijesti

38 spominje i povelju Andrije II (III) Pavlu Šubiću iz 1293. godine, pa parafrazirajući strogo formalno diplomatičku opasku T. Smičiklasa u njegovu izdanju te povelje u »Codexu diplomaticusu, naime da je povelja »u ovakvom obliku sumnjiva«,

39 primjećuje: »Ne možemo sve Subiće i njihove ogranke uvrstiti u niže plemstvo u polovini XIV st. jer npr.

... 1293, prema doduše sumnjivoj ispravi, Andrija III traži 500 konjanika zbog podjeljivanja nasljedne banske časti.«

40 J. Lučić, dakle, u ovoj diskusiji upotrebljava podatke iz spomenute povelje iako je, kako sam kaže, povelja doduše sumnjiva. Ali on nigdje ne izriče da je to njegovo vlastito mišljenje; inače valjda ne bi upotrijebio taj podatak. U idućem broju »Historijskog zbornika« N. Klaić, odgovarajući J. Lučiću u nastavku diskusije pod naslovom Pripombe k 'dvema tor zorna' o srednjeveški hrvatski zgodovini,

ix dotiče se i povelje Andrije III iz 1293, pa začuđena izrazom »sumnjiva«, koji je J. Lučić upotrijebio gotovo slučajno govoreći o ispravi kralja Andrije, preuzimajući je, kako smo ranije istakli, iz popratnog komentara izdavača T. Smičiklasa, izražava svoje uvjerenje da u povelji, dakle u prvom redu u njezinu povijesnom kontekstu, »doista nema ništa sumnjiva.«

42 A evo i mišljenja koje N. Klaić iznosi u svojem najnovijem izdanju Izvora za hrvatsku povijest, pod naslovom Knezovi Bribirski dižu se do samostalne dinastičke vlasti: »Borbu za prijestolje između posljednjih Arpadovića i napuljskih Anžuvinaca znali su najbolje iskoristiti knezovi Bribirski. Iako su

... darovnice napuljskoga kralja Karla II

... i hrvatsko-ugarskog kralja Andrije III Mlečanina bile uglavnom potvrda stvarnog stanja, ipak su one davale zakonsku podlogu dinastičkoj vlasti Bribiraca.«

43 U najnovije doba, da bi jednom zauvijek riješio probleme i pitanja pred koja nas postavlja ova povelja, S. Antoljak ustvrdio je da je povelja goli, obični falsifikat, koji treba »odbaciti a limine,«

44 i da ne može više 36 G. Novak, n. dj., str. 13. 37 G. Novak, n. dj., str. 30. 38 J. Lučić, Dva torza . .., »Historijski zbornik«, sv. XVIII, Zagreb 1965, str. 285—300. 39 SCD, str. 163—164. 40 J. Lučić, n. dj., str. 295. 41 B. Grafenauer — N. Klaić, Pripombe .. ., »Historijski zbornik«, sv. XIX

—XX, str. 534—535. 42 Isti, str. 535. 43 N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest, Zagreb 1973, str. 165—167. 44 S. Antoljak, n. dj., str. 47. 333