ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 329

te da nije htio pristati ni na kakvu promjenu teksta, na što ga je možda htio ili bar pokušao nagovoriti dvorski historičar knezova Zrinskih Marko Forstal, koji je, kako ćemo kasnije vidjeti, prvi Lučića upozorio na tu povelju.

6 Tako Lučić, govoreći o majci Andrije II, kaže da je ona »Duchessa di Sclavonia, che significa Croatia, e Principessa delle Parti Maritime, cioé Dalmatia«, te odmah nastavlja da taj podatak proizlazi iz povelje Andrije II iz 1293, tj. spomenute povelje banu Šubiću, »come consta dal Privilegio dal Banato Maritimo concesso del 1293. al bano Paulo, e fratelli conti de Brebir, e loro heredi, e successori in perpetuo, ch'appresso Signor Conti di Zrinio descendenti da esso bano Paulo, quale per esser unico del Re Andrea cognominato Veneto, ch'abbi veduto

.. .«.

7 Moramo ovdje odmah naglasiti da je jedna od bitnih točaka u promatranju i analiziranju cijelog problema ove povelje baš na ovom mjestu snažno istaknuta, a to je pitanje originala ove povelje, koji nam se nije sačuvao. Na to pitanje moramo se kasnije detaljnije vratiti. Ovdje će biti dovoljno naglasiti da iako nemamo originalnog teksta, to još ne znači da nemamo pred sobom ovjerovljeni prijepis ovog privilegija. Jedna od tih ovjera nalazi se u Lučićevim riječima »ch'habbi veduto«. Taj momenat da je povelja donesena u ovjerovljenom prijepisu i da tu ovjerovljenost potvrđuje inače kritički Lučić uzimaju kasniji autori i te kako u obzir i naglašuju da je Lučić u rukama imao autograf, tj. original povelje, a ne tek neku neovjerovljenu kopiju. Tako Fejer u svom Codex diplomaticus Hungaricus izričito naglašava i piše nakon samog teksta povelje: »Addendis De Regno Dalmatiae et Croatiae, p. 63, ex autographo apud comités Zrinios servato.«

8 Nakon Lučića povelja, izgleda, opet gotovo pada u zaborav. Prvi je ponovno citira i komentira tek J. Mikoczy 1792. u svom djelu Banorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, ad saec. XIV usque perducta series.

0 On je prvi pokušao dati taktičko i diplomatsko opravdanje za njezin postanak, odnosno otkriti osnovni razlog koji je potakao kralja Andriju II da izda takvu ispravu banu Pavlu Šubiću i njegovoj braći: iz njezina sadržaja odmah se vidi da kralj Andrija nije želio Šubićima dati tako velike privilegije iz svojih pobuda. Mikoczy smatra da je kralj bio prestrašen da Hrvatska i Dalmacija ne prijeđu Napulj cima: »Nam Andreas III multum veritus, utne Dalmatia, Croatiaque ad Caroli Martelli partes accederet, Bribiriensium comitum, quorum nomen id loci erat maximum, voluntates insigni quopiam beneficio sibi devincturus, Banatum Maritimum Paulo, ac fratribus, eorumque heredibus, datis ... regiis litteris .. .«

10 Dakle Mikoczy je shvatio da je potrebno pronaći neku određenu motivaciju za postupak kralja Andrije kako bi se razumjelo zbog čega on daje takvu donaciju, ali nije ulazio u problem tko tu, s obzirom na uvjete koji su Šubićima u povelji postavljeni, zapravo više dobiva: šubići ili kralj. i i * M. Kurelac, Ulyrlcum hodiernum Ivana Lučića i ban Petar Zrinski, »Zbornik Historijskog instituta JAZU«, Zagreb 1966, vol. VI, str. 147. 7 I. Lucius, n. dj., str. 146. * Fejer, Codex diplomaticus Hungariae eccleslastlcus et civilis, Buđae 1829—1844, tom VII, suppl. TV, str. 228. ' »Arkiv za povjestnicu jugoslavensku«, sv. XI, str. 195—196. » Isto, str. 196. 329