ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)
Strana - 316
vrijeme Tahove »vladavine« sadrži samo jednu takvu kmetsku tužbu, ali i ona se odnosi na razdoblje nakon bune/ 355 I to je prema našem uvjerenju dokaz da su velikaška obećanja za dovoz hrane vojsci daleko zaostajala za ostvarenjima. Stoga se čini da bismo na kraju smjeli zaključiti kako je javna tlaka u Slavoniji sredstvo kojim sabor ucjenjuje vladara. To je jedan od bitnih razloga da je teret javnih radova u stvarnom životu u drugoj polovici XVI st. manji nego što bismo to prema saborskim zaključcima I očekivali. S druge strane, činjenica da među pobunjeničkim namjerama i \ planovima nema borbe protiv javne tlake potvrđuje, prema mom uvjerenju, mišljenje da je program bune sastavljao vojnik. Jer ako i jest J Tah slao svoje žito na trg, susjedski pređijali koji sastavljaju program ne vide u tome nikakvo zlo. Možda će se i oni jednog dana naći u nekoj * carskoj utvrdi i trebati hranu koju im u prilikama XVI st. može dovesti I samo — kmet! f) Desetina (decima, dižma) Budući da je u najnovijoj literaturi o buni 1572/73. iznijeto mišljenje »da je 1567. na susjedgradsko-stubičkom vlastelinstvu izbila buna zbog rekomutacije crkvene desetine«, 356 nameće nam se zadaća da ispitamo: 1. da li je to doista bila buna, 2. da li je bila uperena samo protiv Taha, 3. da li je rekomutacija na susjedgradsko-stubičkom posjedu osamljena ipojava u XVI st. i 4. da li su vlastela u to doba redovno plaćala crkvenu desetinu. Sve su to pitanja koja moramo riješiti prije nego što pristupimo analizi izvora koji doista govore o nekirn sporovima zbog desetine na susjedgradsko-stubičkom vlastelinstvu 1567. g. Desetina je prihod u naturi ili u novcu koji u načelu pripada crkvi. Ističemo u načelu zato jer ako je crkva preslaba da desetinu utjera, onda ona postaje prihod onoga koji ju je ubrao od svojih podložnika i zadržao za sebe. Već prvi poznati podaci o desetini u Slavoniji iz XII i XIII st. svjedoče o tome da vladar, doduše, prepušta desetinu crkvi, ali je bez ustručavanja i uzima natrag. Plemstvo, posve razumljivo, nema razloga da ne slijedi njegov primjer, pa u prvoj polovici XIV st. izbija u zagrebačkoj biskupiji velika buna protiv desetine, u kojoj sudjeluju svi društveni slojevi — osim kmetova! Oni se i tako vrlo rijetko oslobađaju tog tereta jer ili se desetina predaje ili svršava kod njihova vlastelina. Uzroci otpora plemstva protiv predavanja kmetskog desetinskog priroda crkvi su različiti, ali bi se za XIV st. mogli svesti uglavnom na jedan: otpor nastaje u trenutku kad se vrijednost novca mijenja, pa crkva nastoji povećavanjem otkupne svote desetine u naravi nadoknaditi štetu koju ima zbog razlike između stvarne i nominalne vrijednosti desetine. 357 Ako u tom pokušaju ne stoji iza nje državna vlast, onda se često događa da stvarni vlasnik priroda, dakle vlastelin, radije zadrži desetinu za sebe budući da ga crkva jedva može u tome sprečavati. U toj borbi između crkve i plemstva za desetinu vladar je u XIII i XIV 355 J. Adamček, Građa, str. 304. 356 J. Adamček, Prilozi povijesti seljačke bune, str. 72. 337 Vidi: N. Klaić, Uzroci otpora protiv crkvene desetine u zagrebačkoj biskupiji (do 1382), »Iz starog i novog Zagreba« III, Zagreb 1963, str. 37. i d. 316
