ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 290

sumus pastures et non sumus boni homines)! Dodaju da su svi ljudi koje f** su doveli iz Turske pokršteni, osim neke žene koju su poslali Lambergu. Prema tome, hrvatski se velikaš želi riješiti vlaha, koji ne služe njemu, nego krajiškim zapovjednicima, a ipak sjede na njegovoj zemlji. Vlastela štite na taj način svoje podložnike, jer su vlasi siromašni i nerijetko su primorani da se prehranjuju pljačkom. U takvim uvjetima postaje odnos između vlaha i hrvatske vlastele neprirodan, utoliko više što i vojnički zapovjednik koji ih je naselio i pod čijim bi zapovjedništvom trebalo da ratuju zahtijeva od njih također usluge. Stoga nije slučajno da prebjezi radije izbjegavaju imanja hrvatske vlastele i da su ć* zaista rijetke skupine poput vlaha u Prilišću i Rosopajniku koje 1544. naseljuju Nikola Zrinski i Stjepan Frankapan.

210 Oni su još prije 1544. »u pokoju prebivali« na spomenutim imanjima, a tada se obratiše 20-orica,

211 očito kućnih starješina, knezovima »prošeci od nas vsi kupnice, s kom službom bi imili nas služiti«. Knezovi su, »videći da bi radi u našem gospodstvu stati i nas pravo i verno služiti«, odredili ovako njihovu službu: oni »imaju od naših zemal služiti kad i kamo koli bude od nas zapoved imili, da imaju na četu ili na put priti«. Ako im vlastela daju brašno, tj. opskrbu u ratu, onda im pripada i polovica plijena; a »ako bi kada pošli na put od svojim brašni, da nam imaju od vsega dobitka mala i velika treti del dati; i da nam budu dužni desetinu od janjac davati; a oni da su slobodni oda vsih odavkih, inih dohodak i služab malih i velikih«. Smiju naseliti i nove »junake« uz iste uvjete.

212 Gore prikazan proces naseljavanja turskih prebjega još jednom potvrđuje kako se u XVI st., u ratnoj atmosferi, koja daje tom stoljeću najsnažniji pečat, upotrebljava svaka vojnička ruka. Prednjači, dakako, vladar, od kojega i plemstvo očekuje najveće žrtve za obranu njegovih kraljevstava. Stoga je i broj kraljevskih vlaha, prebjega ili uskoka u usporedbi s privatnima znatno veći i uskoci kao carska vojska nemaju beznačajnu ulogu u carskoj vojsci u tom stoljeću. Njima, na žalost, kao što je poznato, pripada »zasluga« da su svladali prve buntovničke odrede 1573. Opisani položaj kraljevskih uskoka, koji su opskrbljeni gotovo plemićkim povlasticama, daje odgovor na pitanje zašto pobunjenici 1572/73. teže da ih privuku na svoju stranu kao saveznike

213 i zašto, s druge strane, dubok jaz dijeli jedne od drugih. Gregorić i njegovi 210 R. Lopašić, Urbaria lingua croatica conscripta. Hrvatski urbari, i, MHJSM V, 1894, str. 381—382. 211 Vrlo su zanimljiva imena ovih prilišćanskih vlaha. To su: Mihovil Sestrić, Matko Suranović, Petar Rospović, Jakob Sestrić, Vid Simunović, Petar Radanović, Jandrija Basarović, Radi Zečković, Radivoj Subašić, Ivan Strahajević, Milić Dubrović, Juraj Zelenković, Petar Zelenković, Juraj Dumić, Matija Kolan, Tomaš Sestrić, Pa val Sutilović, Jakov Pavičić, Mikula Duršić, Andre Luić, Ivaniš Basarović, Paval Calić, Ivan Milinović, Grgur Sutilović, Radić Labanović. 2,2 »i ako bi otili napridovati, ili na to stati, k sebi na zemlju našu ki junakov prieti, to dopušćenje od nas imaju prieti i me ja se postaviti s tom službom, kako ostali, kako je zgora pisano, javivši se nam ili našim oficialom. i ako bi se prigodila ka škoda od nih u našem gospodstvi, kako bi se očito znala, da ote kaštigu prieti, ke budu dostoini.« 213 Kao što je poznato, žumberački uskoci povezani su s Gregorićem preko Marka Nožine iz Stojdrage. On je nosio uskocima od Ilije pismo (F. Rački, Građa, str. 266). Svrač je u istrazi najviše optuživao Nožinu tvrdeći da ga je vidio »Na Vidmu« i čuo kako je nagovarao Gregorica da uskocima napiše pismo. Nožina nastoji pobiti optuzue protiv sebe, ali mu to ne polazi za rukom. Jer su ga, među ostalim, vidjeli kad je pomagao pljačkati baničine stvari u Cesargradu (Grada, str, 264); a znalo se da ga je Gregorić upotrijebio kao glasnika žumberačkim uskocima. 290