ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 278

»vernomo ljubljenomo Vido od Haleka, našemo vićniko i generalo slovinske Krajne«, daje »milostivno na znanje« da su »purgari toga mista Zagreba v slovinskom ursagu stojeći, svojim blagom i terštvom na svih stranah na colih i harmicah slobodni«. Neka ubranu godišnju svotu tridesetine utroše na potrebe grada i »onomu zido verno postave, poprave i vdelajo«. Vladar je saznao da je »ona tvrđa zlo spravna i po imeni oni turni i zid vas gol nepokriven; i na mnogih mistih ni štige na zidu nije da bi se moglo na zid berzo šetovati i v vrimeno neprijatelju na pervo stati i braniti se.« Kako se od smrti Lenkovića nitko za njih nije brinuo, Maksimilijan sada »nosi na nje v tom ni malo serca« tražeći da zid, tornjeve i sve utvrde što brže poprave. Račun neka pošalju ugarskoj komori, ali neka i purgari »bolju pasku na ti varoš nose, nego su do sih dob«.

135 Ferdinad je još 1550. uvidio da gradu treba poseban topnik (bombardarius), »sine quo ciuitas ipsa propter Turcarum confinia hoc induciarum tempore absque periculo conseruari non posset«. Novi topnik neka se također plaća od tridesetine.

136 Prema tome, nema nikakve sumnje da Gradec u doba seljačke bune ima sve preduvjete da ga kao hrvatsku metropolu i važno graničarsko sjedište zapaze oni buntovnici koji u caru gledaju svog budućeg gospodara. Nijedan drugi od nekadašnjih slobodnih kraljevskih gradova srednjovjekovne Slavonije ne uživa položaj kakav ima Gradec. Varaždin je imao sličan položaj i u XVI st. je najvažnija krajiška utvrda, ali Habsburgovac upotrebljava svoju vlast nad gradom da njime — trguje. God. 1541. Ferdinad preuzima grad kao ošasno dobro i građani ga mole da ih ne daruje nekom svom velikašu, našto im on ne baš Ijubezno odgovara da to neće učiniti bez velike potrebe.

137 I doista, već 1543. zalaže grad i županiju Ivanu Ungnadu i nalaže građanima da Ungnada i njegove nasljednike priznaju kao gospodare i vrše im uobičajene službe. Ferdinand je dužan Ungnadu 5000 forinti, a on je ne samo njegov savjetnik nego i štajerski kapetan i vrhovni zapovjednik »provincijalnih« četa u Ugarskoj i Slavoniji (supremus capitaneus gentium priuinciarum nostrarum hereditarium in regno nostro Hungarie et Sclauonie«).

138 Dakle, kralj žrtvuje svoj grad u korist čovjeka koji »kreditira« obranu i utvrđivanje Krajine, a to je pojava koja je u XVI st. gotovo pravilo. /* Tako se krajiški skelet, koji u doba seljačke bune čini oko 100, utvrda na izduženom pojasu od Drave do Jadrana,

1 prelama upravo na' području Zagreba i Gradeca, na mjestu koje ima i povoljan geografski smještaj. Ovdje se ukrštavaju putovi koji spajaju istok sa zapadom i sjever s jugom. Mjesto je, dakle, moglo i buntovnicima odlično poslužiti kao uporište u borbi protiv Turaka. Jer ne valja zaboraviti da buntov\ ! nički plan stvara vojnik! s

—v^.^-^"^• Međutim, predajom utvrda u vladareve ruke i prijelazom hrvatskog plemstva i velikaša u njegovu službu riješen je samo jedan dio problema 135 Spomenici Krajine, I, str. 19—20. »" Monumenta Habsburgica, III, str. 383. 137 Monumenta Habsburgica, III, str. 79. Ferdinandu su 1541. uz Varaždin pripali i Đurđevac i Zdenci kao ošasna dobra, nakon smrti Ane, kćeri Stjepana Batora. Varaždinci mole Ferdinanda »quod maiestas vestra hane ciuitatem nemini inscribat et neque đonet, sed pro sacro diademate maiestatis vestre regni Hungarie perpetuo earn seruet«. Ferdinandov je odgovor: ». . . quod ipsam ciuitatem nemini inscribet uelque modo alienabit sine vrgenti maiestatis sue necessitate* (Monumenta Habsburgica, III, str. 85). »» Acto comitialia, II, str. 313—314. 278