ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 279

oko obrane zemlje od Turaka. Mnogo teže pitanje ostat će tijekom čitava stoljeća problem vojnika koje je trebalo smjestiti u krajiške utvrde. Naime, trebalo je riješiti dva osnovna pitanja: da li će vojnik u utvrdi biti domaći čovjek, podložnik velikaša ili plemića koji za njega prima i plaću, ili stranac (miles extraneus), također plaćenik (stipendiarius), koji dolazi izvana. Čini se da hrvatski velikaši u načelu uzimaju u službu svoje podložnike, dok se u vladarevim utvrdama, na primjer u Ivaniću, nalaze njegovi plaćeni vojnici, posade kojima postavlja za zapovjednike i svoje ljude. To su vrhovni zapovjednici »naših četa« ili »četa iz naših nasljednih zemalja«, kao što je nakon Kocijana postao Nikola Jurišić »generalis capitaneus éxercitus nostri in Sclauonia« (on je osim toga bio donjoaustrijski kapetan). Jurišić kasnije nosi naslov »generalis capitaneus sacratissimme maiestatis«, a njega će 1539. zamijeniti Ivan Ungnad, kojega Ferdinand imenuje »zu Obristen veldhaubtman der niderosterreichischen, Windischen und Crabatischen lande«. Ungnad će kasnije preuzeti i vrhovno zapovjedništvo nad carskim četama i u Ugarskoj, a u istoj će se časti naći 1549. i Luka Sekel — samo s tom razlikom da je Sekelevo zapovjedništvo ograničeno na Slavoniju.

139 I ovi »supremi capitanei« — među kojima se posebno svojom sposobnošću isticao Ivan Lenković — kao i kasniji namjesnici vrhovnih krajiških zapovjednika (vidi na primjer 1570, kad tu čast vrši Herbart Auersperg — »supremus regni nostri Croacie capitaneus locumtenens«)

140 vrlo su teško nalazili zajednički rječnik s banovima, koji su po svom položaju već stoljećima »supremi capitanei regni«. Samo se po sebi razumije da u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, u kojima još uvijek nije sasvim jasno razgraničeno vojničko zapovjedničtvo bana i krajiških vrhovnih kapetana, mora doći do sukoba. Sabor 1559.

141 predlaže da kraljev vrhovni zapovjednik »ima vlast u ratnim pitanjima nad svima onima koji služe pod njegovim zapovjedništvom kao plaćenici njegova veličanstva«. Neka takve vojnike kažnjava kad nanose štete »jadnim kmetovima«; neka, naprotiv, ban »prema svojoj službi i starom običaju i slobodi kraljevstva« nastoji da se štete nanesene regnikolama što prije nadoknade. A što se obrane zemlje tiče, neka ban i vrhovni kapetan »mutuam inter sese habeant intelligenciam« i neka se zajednički brinu za red ondje gdje boravi krajiška vojska. No, čitav niz poslova spojenih s problemom obrane nuđa u XVI st. preobilne mogućnosti za sukobe između dvaju najviših vojničkih zapovjednika u zemlji. Bilo da vrhovni kapetani u carevo ime nadziru kako se troši novac koji vlada daje za velikašku ili bansku vojsku, bilo da je riječ o opskrbi carske vojske, o gradnji ili utvrđivanju krajiških utvrda itd. Ban u načelu stoji uz plemstvo i velikaše, što znači sa saborom na jednoj strani, a krajiški zapovjednici na drugoj strani, tako da nesuglasice često sprečavaju uspješne zajedničke akcije. Antagonističke odnose pojačavaju zloupotrebe nekih krajiških zapovjednika koji se pretvaraju u malu vlastelu i upotrebljavaju kmetove s područja svoje utvrde za svoju korist.

142 139 O »vrhovnim kapitanima vojske iz austrijskih zemalja od 1526. do 1568.« vidi: V. Klaić, Povjest Hrvata, VI, str. 19—20. 140 Acta comitialia, III, str. 281—282. 141 Acta comitialia, III, str. 55. 142 Vidi, na primjer, jednu od tužbi na koprivničkog kapetana u Acta comitialia, III, str. 332. 279