ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 86

nje: zar nije moguće naći prikladniji, kondenziran oblik publiciranja povijesne građe? Očito je da će se u budućnosti morati nešto učiniti, jer suvremena metoda naučnih istraživanja ne trpi balasta, a ne može se reći da upravo na tom polju u okviru povijesnih istraživanja i publiciranja dokumentarne građe ne postoji određena konzervativnost. Stoga će ono što je ovdje rečeno biti u prvom redu prikaz onoga kako je na tom području bilo jučer i kako je danas, a manje neki prijedlog kako treba da bude sutra. Mi smo svjedoci kako tehnička sredstva prodiru u arhive, počevši od mikrofilma, magnetofonske vrpce do xerox-tehnike. Sve su to mediji koji nam stavljaju na raspolaganje povijesni dokument. Međutim, može se sa sigurnošću očekivati da će i kompjutor u budućnosti tamo naći svoje mjesto vršeći isto tako ulogu medija između dokumenta i istraživača. Već je rečeno da se egdotika tek formira kao zasebna disciplina, pa se'još ne nalazi ni u enciklopedijama kao posebna natuknica. U zemljama zapadne Evrope već je općenito prihvaćen njen naziv grčkog porijekla (èx8(8u>fu = izdaj em). U Sovjetskom Savezu ustalio se naziv arheografija, a potječe još iz vremena kada je u carskoj Rusiji 1834. pri Ministarstvu narodnog prosvjećivanja bila osnovana Arheografska komisiju za izdavanje povijesnih izvora pod rukovodstvom P. M. Stroeva. Već 1837. ta je komisija izradila pravila za objavljivanje narativnih i diplomatičkih izvora do početka 18. stoljeća. Radovi te komisije nisu izostali. Ona je djelovala sve do 1922, kada je ušla u sastav Akademije nauka SSSR. U pomoćne povijesne znanosti uvrstio ju je ruski paleograf L. V. Čerepnin.

2 U nekoliko navrata poslije 1922. pristupalo se u SSSR-u razmatranju problematike izdavanja izvora. Tek 1955. redigirana su pravila izdavanja historijskih dokumenata, na kojima su zajednički radili Historijski institut Akademije nauka SSSR-a, zatim Glavna arhivska uprava i Moskovski Historijsko-arhivski institut.

3 Naziv arheografija po svom značenju identičan je s nazivom paleografija, pa u tom smislu može izazvati određenu zabunu. Stoga bi se moglo reći da je termin egdotika adekvatniji. Da li ćemo je ubrojiti među povijesne znanosti, to je vrlo teško reći. Zadatak egdotike je sasvim praktičan, a sastoji se u tome da izradi metodu publiciranja povijesnih dokumenata, i to onih narativnih i onih diplomatičkih. U osnovi metoda izdavanja ovih dviju skupina povijesnih izvora i ne razlikuje se bitno. Uostalom, svaki dokument za sebe predstavlja, bez obzira na vrstu kojoj pripada, zaseban problem i traži individualno tretiranje. Problematika izdavanja izvora vrlo je stara, a vezana je u prvom redu za probleme izdavanja biblijskih tekstova i onih iz grčko-latinske literature. Budući da u jednom književnom djelu kao i u povijesnom dokumentu postoje dvije vrste problema, a to su problem izvornosti teksta i problem njegove povijesne istinitosti, razvile su se dvije, vrste kritike. Prva je tzv. Vanjska kritika ili eruditivna 2 V. Čerepnin, Ruskaja paleografija, str. 23, 564—568, Moskva 1956. • Ruska historiografija carističke epohe svoje kritičke i egdotičke principe zasnivala je na metodi njemačkih teoretičara. Na tom se polju posebno istaknuo diplomatičar Aleksandar Sergejevlć Lappo-Danilevskij. Nakon mnogih rasprava prihvaćen le nov, moderan i jedinstven sistem, kodificiran pod naslovom Pravila izdanja istoričeskih dokumentov (Moskva 1956), u kojima je prihvaćena interpretativna metoda izdavanja s određenim i točno preçiziranim stavom prema osnovnoj ortografiji dokumenta, uz određenu modifikaciju interpunkcije i upotrebe velikih i malih slova. 86