ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 87

kritika, dok se druga zove literarna ili nutarnja kritika. Zadatak prve je da utvrdi prvotni oblik, vrijeme i mjesto postanka rukopisa, njegova autora, časteći ga od svih deformacija koje su ga kroz razne kopije mogle odvojiti od njegova prvotnog autentičnog izraza, uočavajući nedostatke prepisivača, namjerne i nenamjerne interpolacije, razure, lakune, poremećaj riječi u rečenici itd. Druga se bavi djelom u cjelini a u prvom redu pitanjem provjeravanja istinitosti historijskih činjenica, interpretacije sadržaja, a naročito pitanjem u kojoj mjeri autor može biti izravan svjedok navedenih činjenica. Prva će se temeljiti na paleografskoj, jezičnoj i kodikološkoj analizi, dok će se druga temeljiti na historijskim kriterijima. Iako je jedna i druga kritika važna, prvoj neki daju atribut humilior (niža), a drugoj sublimior (viša). U stvari, nemoguće je odvojiti jednu od druge, kao što je nemoguće odvojiti i jednu i drugu od paleografije, a kad se radi o diplomatičkim dokumentima, i od diplomatike, jer točnu interpretaciju teksta, a to znači preduvjet za utvrđivanje stupnja istinitosti njegova sadržaja, možemo dati tek na temelju teksta očišćenog od svega što ne pripada njegovu autoru. Gledajući na redoslijed u proceduri, očito je da prva ima prvenstvo. Sasvim je razumljivo da je put do prvotnog teksta težak, da iziskuje vrlo preciznu analizu, a često neće dovesti do željenog rezultata. Poteškoća je naročito onda značajna kad dokument nemamo sačuvan u svoj njegovoj cjelini. Bit će čak i takvih dokumenata i izvora za koje nam drugi dokumenti tek daju naslućivati da su postojali. Pri ocjeni krnjih dokumenata moramo paziti prije svega da nas jalova kombinatorika ne skrene s prave staze znanstvenih istraživanja i ne dovede do krivih zaključaka. Povijesni dokument može biti original, katkada i autograf, ili kopija. S pravnog stajališta i koncepte ubrajamo u originale. Kada je riječ o originalu, osobito o autografu, onda je egdotička problematika daleko manja nego kad se radi o kopiji. Dok su diplomatički izvori u većini slučajeva sačuvani u ^originalu i unikatu, dotle možemo reći za narativne izvore da je to prava rijetkost. Oko uspostave njihova primarnog teksta iskristalizirale su se dvije metode: historijska i lingvistička ili filološka. Historijska se metoda zasniva na tradiciji dokumenta te nastoji na temelju tradiranih rukopisa dati objektivnu sliku izvora ispitujući stvarno stanje rukopisa i njihov međusobni odnos u smislu starog Rankeova pitanja: Wie es eigentlich gewesen. Pristaše filološke metode ne pokazuju tolik interes za tradiciju izvora, već im je cilj da rekonstruiraju tekst originala služeći se terminologijom i načinom pisanja vremena kada je rukopis nastao. Njihov tekst je u stvari jedan fiktivni pratekst. Prva se metoda osniva na diplomatici i primjenjuje se u prvom redu na diplomatičke izvore, dok se druga primjenjuje na literarne tekstove. Zato Th. Sickel, ističući povezanost diplomatike i egdotike, s pravom veli: »In der Bearbeitung des Stoffes hoffe ich mit meinen Mitarbeiten geleistet zu haben was bei dem jetzigen Stande der Urkundenwissenschaften in deutschen Landen von uns erwßrtet werden kann.«* Svojim pozivističkim stavom historijska, a u stvari genetska, metoda ispituje sve ono što se zbilo s tekstom jednog rukopisa na liniji original, 4 Monumenta Germaniae Hlstorica, Conrad! I. et Heinrici I. diplomata, p.I, Hannoverae 1879. 87