ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 94
berg. 21 Principi koje autor iznosi odnose se na publiciranje građe bez obzira na vrijeme kojemu građa pripada. Međutim, ipak je najveći dio rasprave posvećen principima izdavanja građe diplomatičkog karaktera, dok su narativni izvori samo djelomice uzeti u obzir. Djelo je sasvim didaktičkog karaktera i u svom razmatranju obuhvaća sve faze od pripremnih radova do samog tiskanja građe. Ono što je do sada rečeno općenitog je karaktera i može se primijeniti na narativne i diplomatičke izvore. Neslaganje u principima očito potječe otuda što, pored ostalog, svako izdanje predstavlja problem za sebe i svaki rukopis mora se tretirati individualno. Nema sumnje da različit stav proizlazi iz historiografske orijentacije izdavača kao i iz njegova odnosa pre*ma dokumentu kao mediju transmisije povijesnih činjenica. Očito je da se takav odnos izgrađuje dugogodišnjim radom na pripremanju izdanja te vrste. Međutim, za to je nužna posebna prednaobrazba, respekt prema cjelovitosti dokumenta s, obzir om na njegove vanjske i nutarnje karakteristike i određen »sluh« za raznolike činjenice koje jedan dokument može u sebi sadržavati. Egdotička teorija kod Nijemaca usko je vezana s izdavačkom praksom. Osnovni principi izloženi su u uvodima raznih historijskih tekstova a priredili su ih najistaknutiji članovi redakcije MGH. Kako nas ovdje zanima u prvom redu egdotika diplomatičkih izvora, napomenut ćemo samo najznačajnije radove iz tog područja. Osnovne teoretske postavke iznio je G. Waitz u raspravi Wie soll man Urkunden ediren, — »Historische Zeitschrift«, 4 (1860). Klasične studije ovog problema sačinjavaju uvodi što ih je Theodor Sickel (1826—1908) napisao u predgovorima k izdanjima Monumenta Germaniae Historica, Diplomatum imperii, tomus I, Berolini 1873, zatim k izdanju MGH Conradi I. et Heinrici I. Diplomata, Hannoverae 1879. Treba još napomenuti njegovu zasebnu studiju Program und Instruktionen der DiplomataAbteilung, »Neues Archiv der Gesellschaft für ältere deutsche Geschichtskunde«, 1 (1876), str. 427—482. Osnove teorije o praktičnim problemima egdotike bez obzira na kvalitet povijesnog izvora dao je Fr. Böhmer u studiji Ansichten über die Wiedergabe handschriftlicher Geschichtsquelen in Druck, »Zeitschrift für Archive Deutschlands«, 2 (1953). Ovog se problema dotakao i slavni paleograf L. Traube u raspravi Grundlagen der Handschriftenkunde, Vorlesungen und Abhandlungen ed. P. Lehmann t. 1, München 1909, str. 81—127. Sasvim je razumljivo da se problemom izdavanja diplomatičkih dokumenata bave u prvom redu diplomatičari. Isto je tako razumljivo da se teorija o izdavanju diplomatičke građe razvija paralelno s razvojem same diplomatike. Poznato je, npr., da Mabillon gleda na dokument samo sa stajališta autentičnosti, pa ga samo s tog stajališta objavljuje. Sickelova i Fickerova diplomatička metoda promatra dokument s obzirom na njegov postanak i oblikovanje, pa ga objavljuje vodeći računa o tom aspektu. Nema sumnje da su najveći doprinos praktičkim rješenjima egdotičkih problema dali upravo njemački diplomatičari i izdavači MGH, te se može reći da se dalja diskusija o problemima izdavanja diplomatičke građe svodi na usavršavanje ove metode i usvajanje konvencija o primjeni grafičkih znakova i simbola. 21 Marian Friedberg, Wydawanie drukiem zrôdel archiwalnych, Varšava 1963. 94
