ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 95
Razvoj egdotičke prakse kod Hrvata vezan je uz dva slavna imena. Matija Vlacić — Mathias Flacius (1520—1575) sudjeluje kao jedan od glavnih aktera iz kruga magdeburških centurijatora u izdavanju veoma kritičke crkvene povijesti izašle u 13 svezaka u Baselu (1559—1574) pod naslovom Ecclesiastica historia. Poznato je kako su autori ove povijesti pokazali izvanrednu vještinu u kritici teksta tzv. Pseudoizidorovih dekretalija. Međutim, Ivan Lučić (1604—1679) najuže je vezan za razvoj naše egdotičke prakse jer je pored brojnih diplomatičkih dokumenata prvi put objelodanio niz naših najznačajnijih narativnih izvora, kao što je Ljetopis Popa Dukljanina, Historia Salonitana Tome Arhiđakona, Kronike Mihe Madijeva, Kuteisa, Dnevnik Pavla de Paula, Obsidio Iadrensis anonimnog pisca itd. To je sve popratio kritičkim bilješkama. Svojom naobrazbom Ivan Lučić se pokazao dostojnim pothvata kojeg se prije njega nitko nije usudio prihvatiti. Način izdavanja historijske građe u njegovim djelima potpuno je na visini suvremene prakse. Očito je da je pred sobom u tom smislu imao kao uzore kardinala Cezara Baronija, autora poznatog djela Annales ecclesiastici, koje je izašlo u 12 svezaka u Rimu 1588—1607. kao odgovor na prije spomenutu povijest magdeburških centurijatora. Drugi neposredni uzor, a i učitelj, bio mu je cistercit F. Ughelli, autor opsežnog djela u 9 svezaka Italia sacra, koje je izašlo u Rimu 1644—1662. Napajan humanističkim duhom, Lučić je posvetio najveću pažnju tekstu historijske građe, a pri izboru držao se principa najstarijeg primjerka, ukoliko je do njega mogao doći. On je prihvatio posve suvremenu transkripciju, interpunkciju i upotrebu velikih i malih slova. Upotrebljava gramatičku interpunkciju, razlikuje sibilirano ti, piše diftonge prema propisima klasičnog latiniteta. Sto se tiče upotrebe majuskule, ona se svodi na nazive kao što su Rex, Dux, Regalis, Ducalis, Papa, Beatus, Praesul, Episcopus, Ecclesia, Monasterium (ovo nedosljedno), Clerus, Zuppanus, Comes, Communitas itd. Međutim, tu i tamo nađe se nedosljedna upotreba majuskule i u drugim slučajevima. Kad je riječ o izdavačima naše diplomatičke građe, moramo spomenuti da se prvi put jedan veći broj dokumenata nalazi u cjelini u djelima Dinka Zavorovića Trattato sopra le cose di Sebenico i De rebus Dalmaticis. S obzirom na to da su oba djela sačuvana samo u rukopisu, ona ne ulaze u stvarnu povijest naše egdotike. Sto se tiče načina kako je Zavorović transkribirao dokumente, on izričito veli da ih je donio »nel modo che ci hanno capitati nelle mani« (rukopis u arhivu JAZU VIII-266 b, str. 15). Autori djela Illyricum Sacrum u pogledu metode ne razlikuju se mnogo od one koju primjenjuje I. Lučić. Kada je Ivan Kukuljević priređivao materijal za Diplomatički zbornik, našao se pred mnogim problemima koje još nisu bili riješili ni redaktori MGH. U predgovoru veli: »Budući pako da strogo ustanovljenih pravilah, kojim pravopisom da se listine srednjega vieka izdavati imadu, do sada još uvijek neima, te se i sami Niemci, kao najveći sitničari, (kojim se, naši pisci kao idolom klanjaju), pokraj sve svoje učenosti i pedanterije, glede otijeh pravilah, do sada sjediniti nemogoše; to sam se držao pravila, da sve inostrane izprave i listine priobćim onako, kako sam ih našao u tiskanih knjigah, ili u izvornicih i prepisan; sve pako domaće listine, 95
