ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 91

tike teksta i egdotike istaknuto mjesto zauzima Giorgio Pasquali, koji ističe da se rukopis ne smije odvajati od povijesnog fonda kojem je dugo pripadao. Suvremena egdotika podliježe mnogim strujanjima. U reprodukciji teksta bilo da se_ radi o narativnim, bilo o diplomatičkim izvorima, mišljenja se kreću između dvije krajnosti, tj. između tzv. diplomatičkog i kritičkog (interpretativnog) ediranja. Prvi način očituje se u transliteraciji. Nema sumnje da je utjecaj paleografije na oba pravca vrlo jak. Činjenica je da danas, nakon toliko vjekova od pojave tiska, neki suvremeni izdavači srednjovjekovnih tekstova prihvaćaju diplomatičku metodu kao jedinu ispravnu vraćajući se na taj način vremenu kada je egdotika bila još in cunabulis. Da bismo shvatili značenje primjene ovih dviju metoda, potrebno je učiniti distinkciju između izdanja s obzirom na njihovu namjenu. Postoji nekoliko vrsta podjela, ali se sve mogu svesti na ove: 1. strogo znanstvena ili akademska izdanja, 2. znanstvena, namijenjena širem krugu povjesničara (popularna) i 3. za školsku upotrebu (ad usum scholarum). Pitanje metode izdavanja odnosi se uglavnom na prvu grupu. U posljednje vrijeme na nekim međunarodnim sastancima raspravlja se o metodi izdavanja povijesnih izvora, a i nacionalne institucije zadužene tim zadatkom pokušavaju naći jedan srednji put koji bi zadovoljio znanstvene kriterije i prilagođavanje izvornom dokumentu. Zanimljivo je istaći da je evropski kontinent u tom pogledu dosta jednodušan u prihvaćanju moderne interpretativne metode, dok Englezi, naprotiv uporno stoje na principima diplomatičke metode sa svim krajnostima koje ona može u sebi sadržavati. Pomoću tipografskih sredstava oni jednostavno stvaraju imitativnu kopiju, koja se drži čak i redaka iz predloška. Razumije se da takav tekst mora biti preopterećen raznim tipografskim znakovima u kojima se čitač jedva snalazi. To znači da oni reproduciraju tekst sa svim ortografskim pogreškama, neodvojenim riječima, interpunkcijom i upotrebom velikih i malih slova kao u originalu. Kratice razrješavaju, ali tako da kraćena slova označavaju kurzivnim slovima u zagradama. Razlog ovoj konzervativnosti leži svakako u tipičnoj izoliranosti engleskoa otoka, a onda i u tome što u Engleskoj nije bilo neke diplomatičke škole kao na evropskom kontinentu.

9 No, uza sve to ne može se nijekati da krajem XIX stoljeća Engleska ostaje sasvim bez utjecaja škole njemačkih diplomatičara iz kruga MGH. Utjecaj tog kruga očitovao se u tome što su neki izdavači pri izdavanju ostali vjerni vanjskim karakteristikama izvora, ali izbjegavaju pretjeranosti. Evropska kontinentalna egdotika prihvaća interpretativnu metodu. Međutim, u najzadnje vrijeme javljaju se zagovornici diplomatičke metode, koji je žustro brane. To je u prvom redu François Masai, veoma cijenjeni belgijski kodikolog.

10 On zastupa mišljenje da se diplomatička metoda mora svakako upotrebljavati u izdanjima literarnog karaktera 8 P. Maas je to razradio u raspravi Leitfehler und stemmatische Typen, »Byzantinische Zeitschrift« 37 (1937), str. 289. 0 A. Petrucci, L'edizione délia fonti documentarie: un problema sempre operto. »Rivista Storica Italiana«, a. LXXV — fasc. I, str. 71, Napoli 1963. 10 F. Masai, Principes et conventions de l'édition diplomatique, »Scriptorium« IV (1950), str. 177—193. 91