ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 92
a u edicijama dokumentarnog karaktera onda kada se publicira tekst izravno iz originala. Razumije se, tu on preporuča upotrebu raznih tipografskih znakova. Ovo vraćanje k diplomatičkoj metodi tumači se pojavom nove autonomne pomoćne znanosti kodikologije koja ima cilj da kodeks proučava u svim njegovim detaljima, pa je razumljivo da pri tome nije moguće izostaviti ortografiju i sve ostalo što je vezano s tekstom. Protivnici diplomatičke metode iznose prigovore tvrdeći da u vrijeme mikrofilma, reprint-izdanja i xerox-tehnike diplomatička metoda postaje nepotrebna, to više što se ortografija srednjovjekovnih tekstova ne zasniva na ustaljenim načelima, a često je samo slika neukosti sastavljača teksta ili pak pisara. Nakon drugog svjetskog rata pristupilo se pitanjima egdotike sa željom da se izrade opće norme izdavanja srednjovjekovnih izvora. Paralelno s tim radom odvijale su se diskusije o tom problemu i u pojedinim zemljama. Ruski teoretičari prije prvog svjetskog rata na čelu s Aleksandrom Sergejevičem Lappo-Danilevskim prihvatili su metodu redaktora MGH. Međutim, nakon drugog svjetskog rata ruski paleograf L. V. Čerepnin zastupa mišljenje da dokumenti do XVIII stoljeća trebaju sačuvati originalnu ortografiju. Konačan stav prema pitanjima izdavanja zauzet je 1955, kada su prihvaćena nova Pravila izdavanja historijskih dokumenata, gdje je definitivno usvojen interprétât! vni sistem izdavanja. F. Dölger, jedan od najboljih stručnjaka za pitanja bizantske diplomatike, prihvaća interpretativnu metodu za izdavanje grčkih izvora bizantske epohe. 11 Ovom pitanju bio je posvećen međunarodni sastanak održan u Rimu 14—18. travnja 1953. u povodu 70-godišnjice Talijanskog historijskog instituta. Sudionici tog sastanka iznijeli su niz referata o izdavanju građe srednjovjekovnih izvora u pojedinim zemljama. 12 Cilj sastanka bio je stvaranje projekta jedinstvenog sistema normi za publiciranje izvora. Glavni referat s tom temom podnio je G, Cencetti pod naslovom Progetti di unificazione delle norme -per la pubblicazione délie fonti medioevali. 13 On je tu sistematizirao one norme koje su analogne za narativne i dokumetarne izvore zalažući se za interpretativnu metodu, koju je, uostalom, davno prihvatila talijanska diplomatička škola. U praksi on sugerira umjereno moderniziranje vanjskog izgleda i ortografije teksta, razrješavanje svih kratica i usvajanje konvencionalnog kriterija za upotrebu majuskule i minuskule. Te norme su sasvim konkretno i precizno predložene da se usvoje kao konvencionalne. One su sasvim opće, pa stoga naglašava da pored podjele izvora na narativne i dokumentarne postoji i podjela narativnih prema njihovu karakteru, koji će tražiti određenu obazrivost prema svojim karakteristikama. To vrijedi osobito kada se radi o publiciranju izvora veoma starog perioda (do XII stoljeća). Razumije se, ako je edicija posvećena lingvističkim ili još više ortografskim studijama da će u tom slučaju biti primijenjena diplomatička 11 F. Dölger, Richtlinien für die Herausgabe byzantinischer Urkunden. »Atti dell' VIII Congresso internationale di studi bizantini, Palermo 3—10 aprile 1951.« — Roma 1953, str. 55—60. ' I 12 Atti del Convegno di studi delle fonti del medioevo europeo, Roma 1957. 1 13 Ibidem, 25—34. 92
