ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 8

politički) najznačajniji vodeći centar na čitavoj istočno-jadranskoj obalnoj liniji od Trsta do Kotora. Važni temelji takvom razvitku Dubrovnika polagani su u razdoblju 12. i 13. stoljeća. Polaganje takvih temelja tražilo je, međutim, niz vanjskih i unutrašnjih preduvjeta. Od vanjskih spomenimo: dobre odnose, sa što povoljnijim uvjetima međusobnog trgovačkog poslovanja s ostalim jadranskim trgovačkim centrima; isto takve odnose sa slavenskim zemljama zaleđa, te, dobre odnose s tadašnjim velikim silama, koje su imale odlučnu riječ na Mediteranu i Balkanu. Ugovori o prijateljstvu i trgovini, s klauzulom najvećeg povlaštenja — kako bismo danas rekli, što ih je Dubrovnik sklopio kroz 12. i 13. stoljeće; zatim, srodni ugovori sa zemljama zaleđa, pa, konačno, pronalaženje prema okolnostima i mogućnostima najpovoljnijeg odnosa s Bizantom i Venecijom — sve je to odražavalo povoljnu situaciju Dubrovnika u njegovim vanjskim odnosima. Od internih preduvjeta za korištenje opisane mediteranske trgovačke konjunkture posebno bismo istakli: — davanje prednosti interesima i potrebama trgovačkog prometa, posebno pomorsko-trgovačkog poslovanja tj. podređivanje svih relevantnih elemenata gradskog života spomenutim interesima i potrebama trgovine; — dalje: ostvarenje odgovarajućeg režima sigurnosti imovinskih odnosa; — zatim: adekvatan razvitak pravnog života, pravnog poslovanja za sve šire, razgranati je, raznovrsnije i složenije oblike gospodarskog poslovanja; — i konačno: bolja organizacija i stabilnost cjelokupnog mehanizma komunalnog uređenja, posebno komunalne uprave, a naročito: kancelarije, notarijata i sudstva (arbitražnog i redovnog), kao garanta pravilnog, korektnog i ekspeditivnog pravnog poslovanja, maksimalno prilagođenog potrebama trgovačkog prometa, pružajući što bolju sigurnost tom prometu, a koje poslovanje ne smije zaostajati za uzusom, praksom i nivoom mediteranskog poslovnog kruga. Bez toga, tokovi trgovačke robe mimoilazili bi Dubrovnik. U' kompleksu ovih internih prilika svakako je bio važan i stupanj razvitka društvene diferencijacije u tadašnjem Dubrovniku. Proces ove diferencijacije stalno napreduje. Sloj građana, imućnijih po zemljišnom posjedu, po izvjesnom trgovačkom kapitalu, po udjelima u vlasništvu brodova, i si. izdvaja se postepeno kao sve uplivniji i odlučujući u životu komune. Prva odlučna faza u tom procesu završena je 30-tih godina 14. stoljeća tzv. »zatvaranjem Velikog vijeća« dubrovačke komune, koje više nije imenovano od predstavnika vrhovne mletačke vlasti, već je stalnog sastava, a otvoreno je, sve iskliučivije, samo za muške potomke tada postojećih članova Vijeća. No, taj je proces bio dugotrajan. Već koncem 12. st. povijesni izvori posvjedočuju, da je kod donošenja i proglašavanja važnijih odluka prisutan doduše »čitav narod«, ali se pri tome uz funkcionere komune na prvom mjestu spominju »vlastela«. Kroz 13. st. ovaj privilegirani sloj izrazito jača svoje pozicije, usporedo kako jača mediteranska i jadranska trgovačka konjunktura. Ne samo zbog već spomenutog 8