ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 9
unapređenja svog sve uspješnijeg gospodarskog poslovanja, već i zbog učvršćenja svog privilegiranog položaja, ovaj društveni sloj traži, i mora tražiti, da se pravni sistem (u najširem smislu te riječi) dubrovačke komune tako regulira, kako to ovom sloju najbolje odgovara, a što je jedino moguće učiniti — pisanim statutarnim odredbama No, uz taj bitni faktor koji je poticao razvitak i usavršavanje komunalnog pravnog sistema, treba odmah dodati i drugi ne manje važan. To je realno poimanje ovih praktičnih — poslovnih ljudi, da je održanje ovakvog komunalnog mikrokozma nemoguće, ako se svakome tko je pripadnik njihove komune ne garantira određen status i zaštita putem spomenutog pravnog sistema. Takav status i zaštitu morao je imati svatko tko je »civis ragusinus« odnosno »civis Ragusii«. Jer, »prava građana« glavni su sastavni dio »prava komune« kao cjeline. Poslovni — trgovački interes je osnova egzistencije cijele komune, ne samo vladajućih, koji stoga moraju ostalim građanima osigurati onaj obim osobnih prava koji diktira taj i tako značajan poslovno-trgovački interes. Svaki građanin mora biti ovlašten da brani svoja osobna prava. Kao što komuna brani svoja prava, tako i pojedinci moraju da brane svoja prava, jer, u interesu cjeline, oni ih se ne mogu i ne smiju odreći. Komuna mora pružati jasno konkretiziranu i što preciznije fiksiranu pravnu zaštitu svakom svom građaninu, bez obzira gdje se on nalazio, dakle, i izvan područja komune. Za trgovački svijet, po prirodi svojoj tako mobilan, to je od kapitalne važnosti. A dubrovački su poslovni ljudi u 13. stoljeću intenzivno prisutni ne samo u svim važnijim poslovnim centrima i uporištima jadranskog bazena već i na širim prostorima Mediterana, a jednako i na sve širim područjima zemalja svoga zaleđa na Balkanu. Napokon, sve te životne potrebe, svi ti izneseni momenti, bili su ujedno i prevažni preduvjeti: u borbi za uspješnije održavanje komunalne autonomije prema susjedima; u borbi za što povoliniji položaj u odnosima spram vrhovne državne vlasti, te u borbi za održanje u konkurenciji s ostalim pomorsko-trgovačkim emporijima u mediteranskom svijetu, od kojih su neki brže odmicali i uspješnije gospodarski jačali, pa su. uz ostalo, već u prvoj polovici 13. st. prišli i kodifikaciji svojih pisanih zakona. Opisane životne potrebe tražile su, prema tome, da se od običajnog — nepisanog — prava pređe na sistem pisanih zakona i zakonskih odredaba. Dakako, kao i drugdje u svijetu, i u Dubrovniku teče taj proces postepeno. Koliko su znanstvena istraživanja, iz sačuvanih povijesnih izvora utvrdila, prvi ie takav pisani dubrovački zakon od 3. II 1190. Odnosi se na tzv. »slobodu sv. Vlaha« tj. na dozvolu dužnicima i počiniteljima krivičnih djela, da mogu na dan sv. Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika, slobodno doći u Dubrovnik, uz garanciju da toga dana neće biti pozvani na odgovornost ili biti zatvoreni. Nadalje, u iednoj ispravi bizantskog cara iz god. 1192. kaže se, da se u Dubrovniku ima suditi po dubrovačkim »pravilima i uredbama«. Iz 13. st. imamo sačuvane već i neke manje zbirke pisanih zakona. Takva je jedna zbirka o mirazu i o ženidbi iz godine 1235, s ukupno 28 odredaba. Kada je poklonjena tolika pažnja normiranju ovakvih pitanja, logično je pretpostaviti, da je postojao i niz drugih, bilo pojedinačnih zakona ili zbirki zakona. 9
