ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 320

točnije upotrijebiti u vrednovanju pojedinih događaja. Kad tako podaci postanu za svakoga mnogo »prozirniji« (brže pregledni), lakše će se kontrolirati rezultati istraživanja; historičari će se lakše braniti od prigovora da zastupaju »apologetsku nauku«, a znanstvenost historijskih nauka će porasti. Mnoštvo pitanja će se moći postaviti na nov način, a bit će mnogo manje napora oko sociološko-historijskih studija. Komunikacija među pojedinim područjima nauke pojačat će se, a neusporedivo će se olakšati interdisciplinarna istraživanja. Budući da će uskladišteni podaci biti kompatibilni s onim u bankama podataka (moderno organiziranim informativnim centrima što čuvaju takve podatke, do kojih se nikako ili teško dolazi proučavanjem literature; npr. ankete i si.), moći će se arhivi povezati s bankama podataka u jedan sistem, pa će se arhivski podaci lako postaviti u korelaciju s podacima, npr., socioloških istraživanja, kakvi se čuvaju u bankama podataka. KAO REZIME: ako se brzo odlučimo na uvođenje nove tehnike za dokumentaciju u arhivima i za potrebe historijske znanosti postat će egzistencija arhiva mnogo shvatljivija, a povijest će jače djelovati na ljudsko društvo. Dr H. Arntz naglašava da je država odgovorna da se kvalitetno i u dovoljnom broju školuju dokumentalisti, a da se svim stručnjacima ucijepe takve radne navike na osnovu kojih će se oni bez straha i s potpunim pouzdanjem obraćati dokumentalistima i tražiti informacijsku pomoć u svom radu. Prema tome, tip učenjaka koji sam sve traži, prepisuje i prevodi pripada prošlosti. (Takvih ima među nama još dosta, op. rec.) Ovdje možemo sa zadovoljstvom napomenuti da u Zagrebu već radi studij III stupnja dokumentalistike, što znači da se naše društvo pokazalo doraslim onom obliku odgovornosti o kojem piše dr Arntz. Pitanje je samo da li je broj kadrova koji se kod nas pripremaju za dokumentaliste dovoljan u perspektivi. Na kraju članka čitamo poučnu zgodu iz prakse: dok je prije, npr., u nekoj tvornici bila očita degradacija ako se nekog inženjera zadužilo da pronalazi stručnu literaturu za projekte svojih kolega, trebao bi se danas taj zadatak — znajući koliko mnoštvo literature izlazi svaki dan na najrazličitijim jezicima — smatrati zapravo odlikovanjem. U br. 5 piše dr W. Laux o izučavanju sastava i želja korisnika dokumentacije s područja botanike. Zaključuje da usluge dokumentacijskog centra treba reklamirati kao i svaku drugu robu. Ako se broj korisnika poveća, raste i materijalna baza dokumentacijskog centra, nabavlja se i ekscerpira više literature, a time se povisuje i rentabilnost i opći efekt. Ustanova čiji rad opisuje dr Laux, uspjela je okupiti mnogo korisnika koji su — što je uspjeh — geografski ravnomjerno raspoređeni po cijeloj unutrašnjosti, a ne dolaze samo iz velegradova. Korisnike treba lično pozivati da bez ikakve obaveze posjete dokumentacijski centar; kad jedanput uspostave lični kontakt s dokumentalistima, oni će im se mnogo lakše i češće obraćati za usluge. H. Geldermann prikazuje kako pojedini naučni radnici mogu uz pomoć elektronskih strojeva za obradu podataka stvoriti svoju ličnu stručnu i naučnu dokumentaciju. Osnova te dokumentacije su strojno bušene kartice, na kojima je istovremeno ispisan i tekst, normalnim slovima. Moguće je obratiti se autoru s molbom da pošalje detaljnije upute (adresa: Dr. H. Geldermann, Tierärztliches Institut der Universität Göttingen, 3400 Göttingen, Groner Landstr. 2). Br. 6 počinje apelom da se za dokumentaliste koji su već namješteni u raznim ustanovama svake godine organiziraju kratki tečajevi o najnovijim dostignućima dokumentalistike. To vrijedi i za sve druge struke koje manipuliraju podacima, pa tako i za arhivistiku (op. rec), jer je napredak u njima gotovo jednako brz kao i u prirodnim naukama. W. Schwuchow piše o analizi sastava i potreba korisnika dokumentacijsko-informativnih ustanova. Tek kad se takva analiza izvrši, mogu se postaviti 320