ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 319
adresaru mjesta Hrvatske upisati njihove koordinate i sve to skupa programirati u memoriju tog uređaja. Što se dešava kad optički čitač pročita mjesno ime Novaki i »otkuca« memoriji: »pridružiti koordinate mjesta Novaki a u toj memoriji je zapisano nekoliko raznih mjesta s imenom »Novaki«, jer stvarno postoji više takvih sela? Koje će od njih elektronika izabrati? Po kojim vanjskim znakovima će elektronska memorija »odlučiti« da li se radi o Novakima kod Zagreba ili o istoimenom selu kod Jastrebarskog, itd.? Ovakva dilema može se riješiti tako da se za sve slučajeve istoimenosti mjesta, koji su predvidivi iz adresara ili topografskog leksikona, u memoriju programira dodatna instrukcija, sastavljena od imena okolnih mjesta, otprilike ovako: »Ako ispred ili iza »Novaki« (tj. u istom spisu, urbaru, itd.) dolaze Brdovec, Zaprešić, Stupnik, Susjedgrad, onda su to Novaki kod Zagreba«. Tako se smisao nekog izraza može opisati njegovim vanjskim karakteristikama.) Prema tome, može li se originalni jezik na kojem je pisana arhivska građa u svakom slučaju formalno opisati? Ako može, onda se on dade neposredno »preuzeti« u sisteme za elektronsku obradu podataka. Ako ne može, treba konstruirati metajezik pomoću kojeg će se onda formulirati informacije što ulaze u elektronske memorije. (Metajezik je »jezik koji govori o prirodnom jeziku«, npr. žargon gramatike, stilistike, sintakse, fonetike, itd. Ili ovako: Terminologija neke nauke stoji prema pojavama što ih ta nauka proučava u istom odnosu kao metajezik prema jeziku. Metajezik je, dakle, egzaktniji, sažetiji, pa i suhoparniji od jezika /ili događaja, teksta .../ što ga opisuje. Pojednostavljeno bi se moglo kazati i ovako: arhivistički opis nekog spisa je metajezik za taj spis.) 2. Predstavnici svih povijesnih nauka moraju sudjelovati u izradi pogodnog klasifikacijskog sistema, polihijerarhijskog tipa, koji će poslužiti pri indeksiranju historijskih izvora. (Taj sistem ne smije, dakle, sličiti piramidi, tj. . pojmovi ne smiju izvirati iz jednog »vrhovnog pojma«, nego su ishodišni pojmovi jednakog ranga, op. rec.) U tu svrhu treba kritički osvijetliti i ponovno definirati sve dosadašnje osnovne pojmove i preispitati metode klasifikacije povijesne građe koje se danas upotrebljavaju. Koje će biti PREDNOSTI UVOĐENJA NOVE TEHNOLOGIJE za DOKUMENTACIJU? Novi materijali za »držanje« podataka zahtijevat će mnogo manje arhivskog spremišnog prostora nego što je danas potrebno. POBOLJŠAT ČE SE TOK INFORMACIJE između arhiva i najrazličitijih područja politike, privrede i kulture, kao i masovnih medija, pa će se moći ostvariti načelo »svaki se podatak arhivira samo jedanput na jednom mjestu« i smanjit će se prevelika ponuda podataka. Kad podaci postanu jednom pregledni, moći će se stvoriti sadržajni KRITERIJI ZA OCJENU DOKUMENTACIJSKE VRIJEDNOSTI dokumenata (sadržajni, tj. koji se osnivaju na sadržaju spisa). Time će sadašnja formalna pravila za škartiranje spisa postati nepotrebna. No i ti novi sadržajni kriteriji bit će podložni egzaktnoj kontroli historičara. Razumljivo je da će iz svega toga izrasti novi kriteriji za proglašavanje registraturne građe arhivskom. Novom tehnologijom elektronske obrade podataka postat će razmjer između količine građe koja se uskladištava u arhiv i količine podataka koji se iz nje iskorištavaju, da tako kažemo, »komercijalan« (mnogo će se povećati u korist izlaznih podataka). Osim toga, spomenuta tehnologija omogućuje povezivanje i s bankama podataka u veće sisteme, pa će se u SVAKOM ARHIVU MOĆI DOBITI INFORMACIJE I O GRAĐI ČUVANOJ U DRUGIM ARHIVIMA (čitaoci neće morati putovati u arhiv u koji je neka građa preuzeta po principu pro veni j enci j e) . ' To su bile PREDNOSTI ZA ARHIVE. ZA POVIJESNE NAUKE PREDNOSTI su ove: smanjit će se vrijeme potrebno za historijska istraživanja; proširit će se horizont preglednosti podataka, pa će se najrazličitiji podaci iz raznih naučnih područja moći dovesti u višedimenzionalnu vezu, ocijeniti i mnogo 319