ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 307

stoje. Transfer, je naravno, »najbrži mogući transfer«, oslobođen svih administrativnih barijera, zastoja tipičnih za XIX stoljeće (npr. »nema tko prevesti«) i drugih otpora, koji se inače javljaju kod uvođenja svakog noviteta. Timski rad je naziv za »pravu suradnju«, dakle za takav odnos među bibliografima, bibliotekarima, đokumentalistima i naučnim radnicima gdje zbilja svaki svakome pomaže, a ne zavidi mu i ne nastoji mu skrivanjem podataka onemogućiti uspon, što je čest slučaj u ustanovama organiziranim po tradicionalnoj hijerarhiji (npr. šef katedre, docenti, asistenti i razni praktikanti). Ima i članaka o dokumentalističkoj tehnici, između kojih izdvajamo samo jedan zanimljiv detalj: za suvremenu manipulaciju patentnim spisima pustila je kompanija NCR (ona ista koja proizvodi registarske blagajne, što ih često vidimo u dućanima) u promet mikrofišu pod oznakom PCMI, formata dopisnice, na koju stane 3.200 snimljenih stranica. Za čitanje i povećavanje takvih snimaka potrebni su, naravno, posebni aparati. To praktički znači da se jedna sveučilišna biblioteka može reducirati na nekoliko stotina hiljada takvih mikrofiša, koje mogu stati u 3-4 ormara, tj. u stan svakog privatnika, ma kako daleko bio od metropole. (Takve »sveučilišne biblioteke u Vašem kovčegu« već pravi firma Kodak uz orijentäcijsku cijenu od 15.000 dolara.) Dr G. Lustig piše o mogućnostima primjene automatskog indeksiranja (elektronski čitač čita tekst i automatski određuje koje se riječi — naravno, osim veznika, pomoćnih glagola itd. — u njemu najčešće pojavljuju, te ih klasificira među natuknice, koje automatski razvrstava i u određenom poretku odštampa va). Taj članak je za svoje vrijeme — tri godine su cijela era u dokumèntalistici i kibernetici — značajan. Napomenimo ovdje da. Arhiv Hrvatske ima uzorke vodiča iz Nacionalnog arhiva u Washingtonu, koji je izrađen poluatutomatskim sistemom indeksiranja SPINDEX. Arhivisti moraju najprije napraviti kratke regeste svih spisa, a onda elektronsko računalo odabire sve relevantne riječi iz regesta, razvrstava ih po abecedi i iza svake od njih otiskuje cijeli regest u kojem se ona nalazila, sa signaturom dotičnog spisa. S. Perschke izvještava o dostignućima u radu sa strojevima za prevođenje u agenciji EURATOM; tamo se s ruskog na engleski prevode tehnički tekstovi. D. Soergel tumači kojim se sve dopunskim znakovima i rubrikama mora opremiti standardna bibliografska kartica da postane sposobna za nanošenje na bušenu traku i upotrebu u automatskim dokumentacijskim sistemima. H. Simon i G. Saul iz razvojnog centra kompanije SIEMENS opisuju sistem FILMDATA, koji se sastoji od mikrofilmskih kartica formata 35 x 60 mm. Na jednoj polovici kartice nalazi se mreža bijelih i crnih kvadratića, koja služi kao šifra ili legenda te kartice. Na drugoj polovici je mikrosnimak s tekstom bibliografskog podatka ili referata o traženom članku. Mrežom bijelih i crnih kvadratića može se simbolizirati 650.000 ključnih pojmova, koji se onda mogu programirati u zahtjev za traženje, sve pomoću odgovarajućih strojeva. Autori kažu da taj sistem odgovara na svako pitanje u roku od pola sata, a predviđen je za one korisnike koji nisu dovoljno veliki da sami za sebe nabave elektronska računala. Iz Thornova članka o organiziranju modernog centra za dokumentaciju 0 patentima prenosimo zanimljivu novost: bušenu karticu koja ujedno nosi 1 normalni tekst informacije (ista ta informacija može se na tu karticu nanijeti bušenjem na određenim mjestima.) Tako se kartoteka može iskorištavati ručno i strojno. God. 1970. W. Kunz i H. Rittel predlažu nacrt informacijskog sistema za planiranje naučnih istraživanja. Takvi sistemi postoje već u USA, a svrha im je da daju trenutačni odgovor na pitanje spada li neki projekt za naučno istraživanje u aktualne i perspektivne tokove znanosti, ili je demodiran. Da li je hitan, ili može čekati? Kakvi su mu izgledi na uspjeh? Ima li sredstava 307