ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 306

maci ju. U jednom članku izrijekom je spomenuto ono što će zaboljeti i mnoge od nas: da je po kancelarijama nagomilano bez nekog posebnog reda dosta »rukopisnih bilježaka« koje ne mogu poslužiti, ako nisu sređene, nikome osim njihovu autoru, ako je prisutan i ako se sjeća gdje je što ostavio. Najveću pažnju zaslužuje članak Johane Eggert Norme kao sredstvo za rad dokumentalista. Misli se zapravo na STANDARDE koji su službeno propisani u pojedinim zemljama i što ih određeni proizvodi ili izvršeni radovi moraju zadovoljiti. Poslije kratkog uvoda autorica donosi popis standarda koji su tokom 30 godina sakupljeni u knjižnici Njemačkog odbora za standarde. Tim standardima regulirana je npr. tipografska obrada časopisa, čitljivost fotokopija i mikrofilmova, kvaliteta mikročitača itd. Arhiv Hrvatske nastojat će nabaviti potpuni tekst onih standarda koji su najzanimljiviji za našu arhivsku praksu. God. 1969. Počinje člankom dra Helmuta Arntza o važnosti dokumentalistike za razvoj nerazvijenih zemalja. Jedino preko školovanih i sposobnih dokumentalističkih kadrova i dobro organiziranih biblioteka moći će te zemlje dobiti i iskoristiti najnovija tehnička i druga znanja. Dva su članka posvećena problematici rječnika za rad s automatskim sistemima pronalaženja informacije, a iduća dva stanju reprografske tehnike, tj. novostima u izradi i primjeni mikrofilmova, »suhih« i diazo-kopija i ofset-ploča. (Tekuće i najnovije informacije o tome donosi časopis »Reprographie«, koji se može naći u knjižnici Referalnog centra u Zagrebu.) K. Siebel iz kompanije Remington Rand (koja proizvodi vrlo modernu i funkcionalnu opremu marke KARDEX za sve one ustanove u kojima se uskladištavaju i iskorištavaju podaci) opisuje RAND TRI EVER, automatsku registraturu koja može u prosječnom roku od 6 sekundi izbaciti na komandni pult traženi dokument, a odande ga projicirati po želji na ekrane (monitore, terminale) u drugim prostorijama. H.-P. Fauth prikazuje na koji se sve način mogu razne vrste mikrofilmova (kolutovi, trake, mikrokartice) opremiti šiframa za pronalaženje traženog sadržaja. Od G. Thielea saznajemo što reprografsko odjeljenje Instituta za dokumentalistiku (Institut für Dokumentationswesen) u Frankfurtu na Majni poduzima za napredak reprografske tehnike i obrazovanje kadrova. Štampan je i izvještaj o radovima na UNISISTU, svjetskom sistemu informacija (vidi o tome u domaćoj literaturi u časopisu »Informatologia Yugoslavica«, 1/1969, a i u »Borbi«, 28. I 1972). U nizu članaka o teoriji i praksi dokumentalistike ističe se prikaz dra G. Reichardta o suvremenim metodama informiranja stručnjaka (baziran na primjerima iz atomistike). Počinje definicijom da se »nauka i uopće sve vrste naučnog rada sastoje samo od primanja, korigiranja i preradi vanja informacije u novu informaciju«. Nabraja ove tradicionalne oblike dolaska do informacije (npr. u nekom naučnom institutu): 1. razgovori s kolegama 2. posjeti i službena putovanja u slične ustanove 3. prisustvovanje na stručnim sastancima i skupštinama 4. razmjena posebnih otisaka s kolegama učenjacima 5. korištenje uslugama institutske biblioteke. Te metode su još uvijek dobre, ali ne mogu držati korak s današnjom »eksplozijom stručne literature«, osobito ako neki atomist pokuša sam lično nabaviti i pročitati bar najvažniju svjetsku literaturu iz svoje struke; u najboljem slučaju zahvatit će koji procent od ukupnog broja objavljenih knjiga i članaka. Velik dio vremena potrošit će upravo na utvrđivanje koja djela spadaju u njegovu užu specijalnost, a koja ne. Izlaz će naći uz pomoć tri faktora: tehnike, transfera i tima. Pod tehnikom razumijeva se elektronska obrada podataka, u okviru koje je moguće posredstvom elektronskog računala brzo sastaviti, odštampati i razaslati detaljno raščlanjenu bibliografiju za određeno naučno područje (npr. atomistiku). Takve bibliografije već po306