ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 300
ranog i zaštićenog patenta u upravi za patente. Predlaže model specijalne bušene kartice za evidenciju tehničkih dostignuća i njihovo hitno serviranje korisnicima. No u uvodu izlaganja spominju se razni jednostavniji ručni sistemi, koje »sebi može priuštiti« i pojedinac ako želi ostati u toku naučnog razvoja. Iz drugih izvora poznato je da na tržištu postoji niz kartoteka u koje ljudi od nauke i struke mogu upisivati svoje lične bilješke i brzo pronaći tražene podatke. Arhivisti će time biti dvojako tangirani: kao sredivači privatnih ostavština, u kojima se često nalaze raznovrsne ceduljice s teško razumljivim bilješkama tvorca fonda (naravno, većinom nesređene) i kao osobe na koje se odnosi apel inž. Dannera ako se sami bave naučnim radom i ako im stanje njihovih ispisa iz literature sliči na ono u privatnim ostavštinama. U članku slijede neki prijedlozi za povećanje efikasnosti klasičnih bibliografija i o potrebi organiziranja dokumentacije na nacionalnoj i internacionalnoj razini. Trach piše o iskustvima i spoznajama pri sastavljanju thesaurusa (kataloga natuknica ili naučnih područja koja prati neki dokumentacijsko-informativni centar). Napomena: u dokumentacijsko-informativnom centru Arhiva Hrvatske upravo je sastavljen thesaurus za cijeli opseg djelatnosti Arhiva. U raspravi dra F. Modela o ulozi citata (iz upotrijebljene literature) i tzv. »katalogiziranja prema unatrag« u dokumentaciji čitamo kako je to vrlo koristan postupak u dokumentaciji, osobito u nekim strukama, npr. u sudstvu: pronaći presudu u analognoj parnici. Ističe se ponovni apel za stvaranje organizirane međunarodne dokumentacije (dra Csapodija iz Budimpešte). Dr M. Cremer opisuje Zentralstelle für maschinelle Dokumentation (Centar za strojnu obradu dokumentacije) u Frankfurtu. Taj se centar dijeli na organizacijsko odjeljenje, odjeljenje za programiranje i odjeljenje strojne obrade, a svrha mu je da svim zainteresiranima demonstrira prednosti upotrebe strojeva (misli se prvenstveno na elektronske uređaje) za memoriranje i pronalaženje podataka, te da ih savjetuje pri izboru potrebnih strojeva i uređaja odgovarajućeg informacijskog sistema. Dr J. Toman ustanovio je da postoje tri tipa potrebe za informacijom: 1) Tekući pregled novosti na određenom stručnom ili naučnom polju; 2) Potreba za informacijom pri rješavanju konkretnih problema (primjer, sasvim aktualan, iz naše struke, u vezi s gradnjom nove zgrade Arhiva Hrvatske: koja se najmodernija tehnologija primjenjuje pri gradnji arhivskih zgrada u razvijenim zemljema?); 3) Izazvana potreba za informacijom: npr. jedan stručnjak je 1961. čitao o nekoj tehničkoj novosti i prisjeća se o čemu se radi, ali mu je 1964. zatrebao originalni tekst istog saopćenja, za primjenu u praksi. Dipl. inž. Elin Törnudd pod naslovom Dokumentacija i istraživači kao korisnici dokumentacije konstatira da se dokumentacijom služi relativno malo onih koji bi se morali njome efektivno koristiti. Razmatra pitanje tzv. »tekuće informacije« (neprestanog informiranja odgovornih stručnjaka o stručnim i tehničkim dostignućima). U radnim organizacijama je ono riješeno tako da su šefovi zaduženi da potčinjene stručnjake neprekidno »tjeraju« da prate najnoviju literaturu. God. 1965. Veći dio članaka posvećen je dokumentaciji u industriji i tehnici bušenih kartica. Govori se i o radu specijalnih knjižnica, tj. onih koje drže literaturu iz jedne određene struke (tako npr. knjižnica Arhiva Hrvatske nabavlja literaturu iz arhivistike i srodnih nauka). Važna je uloga dokumentalista — čovjeka koji neposredno radi s podacima. On treba da prati patente što se objavljuju u raznim publikacijama i da rukovodiocu pogona energično ukaže na sve one patente koji bi se mogli praktično primijeniti u proizvodnji; tako će on biti izravno zaslužan za poslovni uspjeh. K. Petrich razmatra (na primjeru agronomije) na koje sve načine dolazi informacija do korisnika. Glavni su: mjesečnici, brošure, leci, plakati, filmovi, dijapozitivi i informacije u štampi. 300