ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 301

Između brojnih priloga teoriji dokumentacijskih sistema zanimljivo je ono što navode Garfield i Stevens: to je tipologija pitanja koja se u praksi postavljaju pred dokumentacijske centre (u ovom prikazu ispušteni su oni tipovi koji se konkretno odnose samo na kemiju i srodne nauke): 1) Da li je neka publikacija ikada citirana u literaturi? 2) Da li za određenu temu postoji pregled literature? 3) Da li je određena ideja primijenjena u praksi? 4) Da li je neka teorija potvrđena? 5) Da li je neko djelo kasnije prošireno? 6) Da li je metoda o kojoj se raspravlja kasnije poboljšana? 7) Da li je prijedlog o kojem je riječ iskušan u praksi? 8) Da li je izvještaj o određenoj tehnologiji objavljen u kojem časopisu? 9) Da li je prijedlog za određeno istraživanje stvarno nov? 10) Da li su rezultati nekog istraživanja objavljeni, i gdje? 11) Postoji najava nekog rada; treba pronaći njegov kompletni tekst. 12) Treba ustanoviti koje pogreške sadrži dotični rad. 13) Treba pronaći podatke za uvod publikacije koja se upravo izrađuje. 14) Treba sastaviti pregled literature o danoj temi. 15) Treba napisati jedno poglavlje za neku aktualnu knjigu. 16) Treba pronaći osobnu bibliografiju nekog autora. 17) Da li još tko radi na istom polju? 18) Treba mjerodavno razgraničiti jedno područje nauke od drugog. Rješavanju svih tih problema pridonosi metoda »Science citation index« (»Indeks naučnih citata«, tj. tablica koja pokazuje gdje je sve neki članak citiran). , Poučan je članak o tečajevima Njemačkog društva za dokumentaciju, za kanditate koji su već zaposleni. »Školska godina« se sastoji od 5—6 tjedana predavanja, raspoređenih u 12 mjeseci, pa posao minimalno trpi. God. 1966. (W. Schadewaldt) U eri komunikacije prijevod je važan kulturni faktor posvemašnje, svjetske i brze komunikacije i veliki prilog razumijevanju među ljudima. To vrijedi i za situaciju u arhivima; ako sam čitalac nije sposoban shvatiti (tj. u krajnoj liniji »prevesti na svoj jezik«) historijski dokument na nekom drugom jeziku, mora mu arhiv omogućiti da se koristi uslugama prevodioca. Informiran sam da arhivisti u Zemaljskom arhivu u Željeznom (Eisenstadt, u pokrajini Gradišće /Burgenland/ u Austriji) prevode latinske dokumente na suvremeni njemački i priključuju te prijevode spisima, želeći publici približiti sadržaj izvornika. U ovom godištu ima mnogo vijesti o ustanovama koje prelaze na suvremeni način dokumentacije (na elektronsku obradu podataka). Teoretski se time bavi članak Preorijentacija specijalne biblioteke na elektronsku obradu podataka. Manje specijalne biblioteke, ili, kako smo već objasnili, stručne knjižnice, mogu se kabelom priključiti na veće elektronske centre (tako npr. izgleda realno da se stručna knjižnica Arhiva Hrvatske poveže sa Sveučilišnim računskim centrom u Zagrebu). Pažnju pobuđuju i brojna informativna izdanja centralne mađarske knjižnice »Orszagos Széchényi könyvtar«, prikazana u ovom godištu. Raspravljajući o doprinosu dokumentacije jedinstvu nauka, navodi E. Lutterbeck Weinbergovu dilemu treba li iskorijeniti nepotrebne publikacije. Istovremeno postoji problem centralizacije i problem decentralizacije sabranih podataka (da se ne sabiru u prevelikom broju manjih centara, a opet da je pristup do njih moguć i izvan njihova centralnog depozita). Mobilizira nas naslov Umdenken und Tätigwerden (Promijeniti način mišljenja i krenuti u akciju). U Kleinovu članku čitamo o umnožavanju tiskanih djela, što ih štiti zakon o autorskom pravu, za vlastitu upotrebu. 301