ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 293

\ Ta se pojava dogodila u pol. XIV st. kad se pojavila nestašica radne snage općenito, a posebno poljoprivrednih nadničara na carini zbog prolaza kuge 1348. god. Zemljovlasnik vlastelin Nikola Sorgo daje 1353. god. 6 solada zemlje na 5 generacija na Koločepu na polovicu. Obrađivači još dobivaju solad zemlje za kućicu i vrt. Za uzvrat moraju gospodaru raditi na svoj trošak 12 nadnica gdje im on odredi i dati dva dara. Isti zemljovlasnik iste godine daje pod istim uvjetima prilično velik posjed od 14 solada na polovicu na Lopudu, za uvijek. Obrađivači su dobili solad zemlje za vrt i kućicu. Za uzvrat moraju rabotati na svoj trošak 12 dana godišnje gdje se svidi zemljovlasniku. U navedenim ugovorima imamo elemente kmetstva: davanje solda zemlje za kuću i vrt, zato se traži rabota. Gdje je zemljovlasnik mogao koristiti tih 12 dana rabote? Jedino na svom imanju, carini. One zemlje koje nisu carina, dane su na polovicu. Tamo se nema gdje i zašto upotrijebiti rabota. Interesantno je upozoriti da se i u zadarskom distriktu od kmetova traži 12 dana rabote na zgonu. Slijedeći primjeri su još uvjerljiviji. Vlastelin Mate Ribica daje 1355. dva solda zemlje u Lozici (Astareja) dvojici seljaka. Za uzvrat traži da mu oni godišnje 8 tjedana besplatno obrađuju njegove vinograde (vineas meas), da mu daju četvrtinu gnoja i godišnje dva dara. Ugovor je sklopljen zauvijek (in perpetum). Rabota se u ovom slučaju učetverostručila prema prijašnjim ugovorima, a dosta se približila onoj normi od 75 dana u XVIII stoljeću. Ako seljak dobije zemlju, u ovom slučaju dva solda od gospodara, a zauzvrat mora rabotati 8 tjedana i davati darove, onda je on po dubrovačkom pravu i shvaćanju kmet. U ugovoru izričito stoji da su dužni rabotati na vlasnikovim vinogradima besplatno. To nije dakle polovnički odnos, niti je zemlja koju oni obrađuju uzeta na polovicu plodova, nego su dužni dati rabotu 8 tjedana. Zemljovlasnik dakle obrađuje carinu (vineas meas) s pomoću besplatne radne snage kmetova. Zemljovlasnik zahtijeva tu rabotu zato jer je seljacima dao dva solda zemlje očito da sagrade kućicu i uživaju plodove s dane im zemlje. To je bit kmetstva u Dubrovniku. Isti Ribica daje u istom mjestu 1357. god. na 4 generacije 6 solada zemlje s time da mu godišnje nasade solad vinograda dok ne nasade svih šest solada. Za svaki nasađeni solad vinograda dobit će od gospodara pripomoć od 10 perpera. S tih nasađenih solada zemlje davat će gospodaru dio plodina. Zemljovlasnik im još daje solad zemlje za kućicu i vrt. Zbog toga solda zemlje dužni su gospodaru rabotati godišnje dvije sedmice i dati mu dva dara: kokoš i pogaču. Zahtjev besplatnog rada odnosi se na one vlasnikove vinograde koji nisu dani »ad partem«. Oni vinogradi koji su dani u zakup na dio, na njima ne treba rabote. U zakupu se točno zna kako se obrađuje zemlja i kolika kvota pripada obrađivaču, a kolika gospodaru. Desetak godina kasnije Stjepko Ribica daje u Lozici 1382. godine solad zemlje za kuću i vrt Radoslavu Brajkoviću. Za uzvrat traži da mu Radoslav radi na njegovim posjedima (in suis possessionibus) 12 dana i daje dva dara. Usporedimo li obaveze iz navedenih primjera sa definicijom kmetstva u Dubrovniku, vidimo da su glavni elementi zastupani u tim ugovorima. Zbog toga sam te ugovore proglasio kmetskim i datirao početke kmetstva u Dubrovniku u pol. XIV st, jer elementi rabote nisu više samo na crkvenim, nego i na vlasteoskim imanjima. Pri tome sam naglasio da ti prvi ugovori nemaju još u sebi one izrazite, potpuno decidirane elemente 293