ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 292

Osobitu slobodu privređivanja imali su oni zakupnici koji su uzimali zemlju u vidu novčanog zakupa. Oni nisu bili obavezni čak niti gajiti lozu, mogli su uzgjati bilo koju kulturu. Glavno im je da namire godišnji novčani iznos zemljovlasniku. Ta relativno velika sloboda zakupnika na dubrovačkom području odgovarala je interesima zemljovlasnika i cjelokupnom gospodarstvu Dubrovnika. Nešto složenija situacija je bila sa radnom snagom koja je radila na carini. Ispočetka je zemljovlasnici obrađuju sami, ukoliko je posjed mali. Ako je posjed veći obrađuju ga s pomoću besplatnog rada serva (jedna vrsta srednjovjekovnih robova) ili s pomoću plaćene radne snage, nadničara. (O pojedinim vrstama i međuvrstama te radne snage neću ovdje govoriti. Na drugom mjestu dosta je rečeno). Tijekom vremena servi nestaju kao besplatna radna snaga na zemlji. To se dogodilo u XIII stoljeću. Tada su pojedini zemljovlasnici počeli utanačavati nove oblike proizvodnih odnosa. Prvi put se to primjenjivalo na crkvenim imanjima. 1252. godine, kako je to dosad najranije zapisano, opat lokrumskog samostana dao je na o. Šipanu komad zemlje obrađivaču. Za uzvrat je tražio od njega da rabota na samostanskim imanjima godišnje dva tjedna besplatno dobivajući samo hranu. Slično se ponavlja i 1260. godine. Obrađivač se tada obavezao rabotati dvije sedmice: jednu ljeti, drugu zimi. Godine 1275. opat crkve sv. Šimuna na Šipanu daje crkvenu zemlju da se nasadi i obrađuje po dubrovačkom običaju. Od plodina polovica pripada crkvi, druga obrađivačima. Ugovor važi dok traje loza. Osim zemlje obrađivači su dobili selište da se tu nasele (villam dicte ecclesie). Zbog korištenja selišta obrađivači će raditi svake godine na crkvenim vinogradima tri tjedna besplatno i davati godišnje pola libre voska. Kako se dalje proširuju obaveze takve vrste obrađivača pokazat će slijedeći primjer. Godine 1300. opat samostana u Pakljeni na Šipanu daje obrađivačima dva solda zemlje da je godišnje nasade vinogradom u površini trećine solda. Nakon toga neka nasaduju prema mogućnostima. Plodovi s te zemlje idu na polovicu. Osim toga dat će godišnje samostanu 12 besplatnih nadnica, i to šest ljeti, šest zimi. Za vrijeme berbe dat će još tri nadnice, voziti grožđe od luke do Pakljene i obratno, dovoziti opata od Sipana do Dubrovnika i obratno na pola troška, dati samostanu godišnje pola kokoši i pola libre voska (o dokumentaciji ovog i literaturi usp. Sipan, 139—141). U Šumetu 1317. obrađivač dobiva solad zemlje. Za uzvrat mora raditi tjedan dana besplatno samostanu [ZČ, 75]. U navedenim slučajevima vidimo da je nastupila nova kvaliteta u agrarnim odnosima. Umjesto besplatne radne snage serva, uzima se besplatna radna snaga zakupnika, koji tim činom postaju kmetovi. Oni dobivaju zemlju, neki kuću, za uzvrat daju rabotu, darove i neke službe. U tome je razlika između njih i polovnika. Budući da je davanje kuće na imanju, a za uzvrat traženje rabote jedan od bitnih elemenata kmetstva, mogli bismo reći da se počeci kmetstva u Dubrovniku javljaju u polovici: XIII st. Ipak, mi nećemo izvući taj zaključak. Naime, u navedenim slučajevima radi se isključivo o novim kvalitetama u agrarnim odnosima na crkvenim imanjima. To su dakle pojedinačni slučajevi i nisu se još proširili na vlasteoska imanja. Kad se rabota proširi i na vlasteoske posjede tad imamo potpuno pravo govoriti o pojavi kmetskih odnosa. 292