ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 291

radi o mišljenjima formuliranim u XIX st. i očitoj praksi koja je vladala u agrarno-proizvodnim odnosima potkraj Republike, smijemo definiciju kmetstva protegnuti i za starija razdoblja i označiti je da je rezultat dubrovačkog prava. Po dubrovačkom pravu, da još jedanput to podvučem, kmet je: seljak koji dobije od gospodara kuću na imanju. Za uzvrat dužan je obrađivati carinu određeni broj dana godišnje. Ta rabota bila je kroz stoljeća različitog trajanja. U XIV st. mogla je biti 2, 3 do 8 tjedana. U XVIII st. fiksirana je na 75 dana, da bi se u početku XIX st. ustalila na 90 dana. Gospodar je dao kmetu solad zemlje čija površina iznosi okruglo 1678 kvadratnih metara da je koristi za sebe. Zbog korištenja te površine zemlje kmet daje godišnje gospodaru različne darove, poklone. Kmet kod jednog zemljovlasnika mogao je biti polovnik kod drugog. U proučavanju agrarno-proizvodnih odnosa u Dubrovniku mi smo dakle vezani da pod proizvodnim odnosom kmetstva smatramo ono što su pod tim mislili Dubrovčani, kako ga oni definiraju. Samo u sklopu te definicije može se kretati naše istraživanje. Nametati neke naše poglede i definicije na kmetstvo ili ih prenositi sa drugih područja i nakon toga tražiti uzorke i primjene u Dubrovniku znači promašiti »koridor« i nepovratno se udaljiti i izgubiti od cilja. Samo dakle u okviru dubrovačkog shvaćanja kmetstva smijemo i moramo istraživati pojavu i značenje kmetstva u Dubrovniku. Svaki drugačiji postupak bio bi nepravilan i metodološki neprihvatljiv. Slična je stvar kad proučavamo pojavu i značenje kmetstva u okolici Zadra. Tu smo vezani podacima zadarskog katastika, a navlastito podacima iz tzv. Novigradskog zakonika iz 1551. Tamo se podrazumijeva pod kmetstvom ovo: gospodar je dužan pomoći kmetu da sagradi kuću na posjedu, dati mu pola gonjaja zemlje za vrt. Kmet je dužan davati gospodaru zemljarinu (terratico), različne službe, počasti i raditi na zgonu. Odgovorimo sad na drugo pitanje: kada se javlja kmetstvo u Dubrovniku? U Dubrovniku postoje dvije vrste zamljovlasništva: carina, zemlja koja se obrađuje u vlastitoj režiji zemljovlasnika, i druga vrst: zemlja se daje u zakup. Takva podjela nije nastala u srednjem vijeku. Ona je naslijeđe iz strukture kasnoantičkog posjeda. On se raspadao na zemlju koju je gospodar obrađivao u vlastitoj režiji s pomoću robova (dominicum) i zemlju koju je davao na obradu koloninia, oslobođenicima i slobodnim osobama (mansus). Nakon rimskog carstva ta struktura zemljoposjeda nastavlja život nešto izmijenjena. Zemlja koja se obrađuje u vlastitoj režiji postaje alodij (terra dominicata), u Dubrovniku carina, a druga se daje na obradu u zakup. Zakup u Dubrovniku bio je naturalni (ad partem) ili novčani (ad affictum). Od kraja XIII st. naturalni zakup zvan »na dio plodina« (ad partem) pretvara se u naturalni zakup »na polovicu plodina« (ad medietatem omnium fructuum). Može se reći da je taj zakupnički odnos bio gotovo dominantan u dubrovačkoj Astareji i Otocima kroz duga stoljeća. Takav proizvodni odnos omogućavao je seljacima da se, kad namire svoje obaveze prema zemljovlasniku, bave najrazličitijim poslovima, obrtima i drugim granama gospodarstva. Od gospodara su neki put dobivali kuću da se usele na imanju. Za uzvrat su mu običavali vršiti različne službe. 291