ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 195

TAH, Franciscus de, velikaš, kapetan Ugarske (Kaniške) krajine, vlasnik i zakupnik susedgradsko-stubičkog vlastelinstva (brojevi stranica, na kojima se javlja njegovo ime) Sporedna natuknica bilježila bi mu krsno ime: FRANCISCUS de TAH, v. TAH No kako se radi o osobi koja u nauci već ima svoje standardno prezime, bit će u našem slučaju bolje napraviti samo glavnu natuknicu s tim standardnim prezimenom, zabilježivši ipak i oblik prezimena u nastajanju, tj. onaj od prijedloga »de« i naziva porodičnog imanja: TAHI (TAHY, de TAH) Franjo (Franciscus, Ferenc, Ferentz), velikaš ... Vidimo da se treba osvrnuti i na sve oblike Krsnog imena koji dolaze u originalnim tekstovima. Prijedlozi von, van, de, a kao dijelovi imena dolaze, odijeljeni zarezom, iza prezimena, ako se krsno ime ne navodi, npr. BÜLOW, von (objašnjenje tko je to bio) (brojevi stranica) ili iza krsnog imena koje se navodi, zarezom se odjeljuju od objašnjenja:, SERMAGE (SERMAGHE) losephus a, Liber Baro, Consiliarius et Tabulae Banalis assessor, 56 No ima slučajeva, osobito u talijanskom, da je prijedlog de ili di toliko čvrsto u upotrebi pred patronimom ili toponimom (imenom oca ili mjesta) da bi čitaocima prezime neke poznate ličnosti izgledalo osakaćeno i potpuno bi je »promašili« kad bismo prijedlog de ili di donijeli iza patronima ili toponima. Npr. DELLA BELLA, Ardelio, 1655—1737, leksikograf, profesor teologije u Perugii i Firenci, od 1681. rektor isusovačkog kolegija u Dubrovniku (event, brojevi stranica) (Primjer iz Enciklopedije Leksikografskog zavoda) Nikako ne valja formirati natuknicu ovako: BELLA, Ardelio della, Friedberg (o. c, str. 105) upozorava da ispravan oblik imena, ako ne dolazi u izdavanom izvoru, treba donijeti kurzivom, kao izdavačevo dešifriranje. Treba paziti da od dvije osobe ne napravimo jednu, ili obratno. Naročito treba paziti da kronološki raspon djelovanja jedne osobe ne prijeđe granice normalnog, tj. približno 70 godina. Ima slučajeva da se pravo ime i prezime neke osobe u tekstu skrivaju kao u nekom rebusu. Npr., u područjima gdje su skupa živjeli Slaveni i Nijemci, a službeni je jezik bio latinski, može »Stanislaus sartor« značiti »krojač Stanislav«, ali i »Stanislav Schneider« i »Stanislav Krojač« (»Krojač« kao prezime). Na istim područjima može pisar svojevoljno prilagoditi ime glasovnim i morfološkim pravilima svog materinskog jezika. Ako npr. znamo da je njemački pisar zapisao na češkom teritoriju prezime nekog čovjeka kao »Granauer«, bit će njegovo pravo prezime vjerojatno » Grano vski«. O svim tim mogućnostima mora sastavljač indeksa voditi računa i nastojati formirati natuknice i za rekonstruirana prezimena (u maloprijašnjem slučaju »Granovski«), 195