ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 194
SCHILLI, v. Jaretsch Naravno da i u osnovnoj rubrici mora postojati uputnica na sporedne. U praksi se dešava i ovaj slučaj: originalni spisi spominju, uslijed pisareva nemara ili neznanja, samo lošiji oblik nekog imena. Npr., za generala Bečka javlja se samo oblik »Pek«. Redaktor izdanja mora ipak dokučiti da je to »Beck« i formirati glavnu lemu (rubriku) »Beck«. Ili ovako: jedna osoba se u građi spominje samo jedanput. Predložaka nema, pa se eventualni drugi oblici ne mogu provjeriti, a ime je ipak sumnjivo, npr. »Pukert«. Da nije taj oblik pogrešan prijepis umjesto »Pirkert«? Ili u spisu piše »Remrer«, a jezični osjećaj kaže redaktoru da bi to vrlo lako mogla biti pisareva pogreška umjesto »Renner«. U takvom slučaju praktično je uvrstiti u indeks grafiju iz originala, upozorivši u zagradi kakav bismo ispravan oblik očekivali, ali iza njega ipak treba staviti upitnik jer nije potvrđen. Posebno, ali opet s upitnikom iza identifikacije s grafijom iz originala, donosi se i očekivani oblik, npr.: PIRKERT = PUKERT?, v. Pukert PUKERT (= PIRKERT?), 151 (između imena i broja stranice treba dodati još i objašnjenje, npr. »istraživač rudnih nalazišta«). Slavenska imena u stranim tekstovima unose se u indeks napisana onako kako bi danas bio zabilježen njihov izgovor, ili u onoj formi koja se pokazuje kao originalna poslije etimoloških i onomastičkih istraživanja. Primjera ima dosta u spisima Za seljačku bunu 1573: »Sf ratsch« = »Svrač«, itd. Ipak će se kao sporedna natuknica staviti u indeks i »Sf ratsch«, pa ćemo imati: SFRATSCH, v. SVRAC SVRAČ (SFRATSCH), Ivan, iz Pušče, uhapšeni seljak, preslušavan nekoliko puta, 231 Kod stranih ličnih imena nešto je teže odrediti osnovnu ili originalnu grafiju, ali i to se može ako su pri ruci odgovarajući priručnici (popisi prezimena za pojedine krajeve u prijašnjim razdobljima). Za taj posao koristan je i indeks kakvog priznatog većeg izdanja izvora za povijest dotične zemlje. U indeks ličnih imena ulaze inače sva imena (osim mitoloških), a ne samo najvažnija (kao što je to slučaj kod pojmova), jer se mora pretpostaviti da će izdanje arhivske građe služiti i kao baza za filološka i onomastička istraživanja, a ne samo kao rudnik čiste historijske faktografije. Pri određivanju grafije ličnog imena koja će se uvrstiti u indeks kao glavna natuknica (osnovno geslo) mogu se pojaviti još neki problemi. U XVI i XVII st., a i kasnije, postoje imena koja se sastoje od krsnog imena i oznake porodičnog imanja, koja su se poslije pretvorila u prezime, npr. »Franciscus de Tah« = Franjo Tahi. Friedberg (o. c, str. 103) kaže da bi se tada glavna natuknica morala formirati oko naziva porodičnog imanja: (u našem primjeru ovako) 194.
