ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 180

Neke specifičnosti izdavanja određenih vrsta dokumenata 80. DVOJEZIČNI DOKUMENTI. Najčešće su to uredbe (normalije), npr. u našoj praksi nalazimo ih štampane na talijanskom, francuskom ili njemačkom jeziku u prvoj koloni, a u drugoj koloni hrvatski. Ako nema tehničkih mogućnosti da se izda takav dvojezični spis u cijelosti, prvenstveno će se štampati tekst na narodnom jeziku. Nastojat će se odrediti i reći koji je od dvaju tekstova autentičan. Razumljivo je da će se komentirati eventualne netočnosti prijevoda. 81. LITERARNI I OSTALI AUTORSKI DOKUMENTI. 0 metodologiji izdavanja literarnih tekstova i ostalih dokumenata u kojima prevladava individualni stvaralački duh nekog autora pisao je kod nas nedavno Davor Kapetanić,

102 pa se zainteresirani mogu u tom članku opširno informirati, a ako žele, posegnuti i za biliografijom koja se tamo navodi. Toj bibliografiji treba dodati i str. 138—139. iz citiranih djela Metodičeskoe posobie po arheografii. Kapetanić naglašava da se danas ne možemo zadovoljiti klasičnim načelom da treba izdati onu redakciju literarnog djela koja je rezultat »posljednje autorove volje.« Po logici stvari bit će to u većini slučajeva redakcija koja je za vrijeme autorova života nastala zadnja. No Kapetanić naglašava i navodi primjere da autor takvu zadnju redakciju nije dovršio, pa su u njoj mnogi dijelovi ostali nedorečeni i prema tome umjetnički slabi. Zato predlaže da se umjesto »posljednja autorova volja« taj princip nazove »posljednja realizacija autorovih umjetničkih htijenja«. Prema tom novoformuliranom načelu štampat će se onda zadnja dovršena, umjetnički kompletna i u svakom drugom pogledu — estetskom, psihološkom, jezičnom itd. — dosljedna redakcija dotičnog djela. 82. UPUTE O TEHNICI PRIPREME AUTORSKIH DOKUMENATA ZA ŠTAMPU (prema Metodičeskoe posobie po arheografii, str. 138—139. i 62). Ako je historijat postanka nekog autorskog teksta naročito važan, mora ga izdavač proučiti i prikazati, počevši od prvih bilješki pa preko koncepta do konačnog teksta. Mora provjeriti nisu li druge osobe mijenjale konačni tekst. Tako je npr. ruski car Aleksandar I mijenjao smisao Kutuzovljevih izvještaja prije njihove objave u novinama. U takvom slučaju mi ćemo objaviti originalni tekst, bez naknadnih ispravki, koje ćemo donijeti u napomenama. Ako postoje mogućnosti, dobro je paralelno objaviti sve važnije redakcije djela, i to zato jer će na taj način čitaoci najbolje upoznati autorov »stvaralački laboratorij«. U osnovnom tekstu (»nad crtom«) uzimaju se u obzir sve autorove ispravke (novi tekst, napisan nad precrtani, umetnute riječi itd.), a u napomenama se donosi stanje prije tih autorovih ispravki (npr. na kraju umetnutog teksta dolazi zvjezdica ili koja druga uputa na napomenu, a u napomeni kažemo: »Riječi od

... do ... umetnuo je sam autor.«) Isto tako se u napomeni tiska tekst što ga je precrtao sam autor ili možda koji kasniji mjerodavni redaktor. Interpunkcije mogu ostati kakve su u originalu. Ako je važno, zadržava se i originalna podjela na retke, npr. u dramama. Ako interpunkcija jako 102 Kako pripremati izdanja djela novijih hrvatskih pisaca, »Croatica« I, 1970, str. 237—259. 180