ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 168
dvostručene) suglasnike reducirat ćemo na jedan, kao što smo maločas učinili kod »vnnd« = »und«. Može se smatrati da su suglasnici podvostručeni i onda kada jedan suglasnik stoji uz svog druga u grupi po mjestu izgovora: npr. dentali »d« i »t« u riječi »Vndterthon« = po današnjoj grafiji »Untertan«. U štajerskim izvorima iz XVI stolj., koji su obrađivani u okviru studijskog projekta Seljačka buna 1573., pojavljuje se »ä«, ali ono ne predstavlja fonetsko »e«, što bi nam se na prvi pogled učinilo najlogičnijim, nego takvo čisto »a« koje u izgovoru ne naginje prema »o«. Prema mađarskim uputama za izdavanje povijesnih izvora 78a treba u mađarskim tekstovima XVII i XVIII stolj. uglavnom zadržati pravopis originala. Velika slova ostavljaju se samo na početku rečenice i vlastitih imena. Grafija vokala može se pojednostaviti prema idućoj shemi: e, e originalno o, u može se prepisati kao ö, ü ili ö, ü ö, ü ili ö, ü ö, ü ili ö, ü 6, ü ö, ü aj, ej, oj, uj a 6 é Sve ostale osobitosti u grafiji, osobito konsonanata, treba zadržati nepromijenjene. Tekstove XIX stolj. treba objavljivati po današnjem pravopisu. U transkripciji hrvatskih tekstova pisanih arapskim pismom vidi T. Muftić, O arebici i njenom pravopisu, »Prilozi za orijentalnu filologiju«, XIV— XV/1964— 1965, str. 101—121, i Lehfeldt, o. c. u bibliografiji. 50. JOŠ NEKE OPĆENITE NAPOMENE O TRANSKRIPCIJI I TRANSLITERACIJI. Pravilno ćemo moći transkribirati neki stariji tekst samo onda ako dobro znamo kako su se pojedine riječi u njemu izgovarale ili čitale. Poželjno je ispitati tko je pisao taj tekst, odakle je (pisac ili pisar) rodom i koji' mu je jezik, pa čak i koji dijalekt, materinski. Treba nastojati utvrditi kakva je autorova ili pisareva »lična ortografija«, jer u najvećem broju slučajeva tekst ima svoju internu pravopisnu koherenciju, pa makar rezultati njene primjene doveli i do odstupanja od tadašnje uobičajene pravopisne norme. Nije rijetkost da originalni spis sadrži tzv. »hibridna mjesta«, 79 tj. slova koja već prema kontekstu imaju dvije ili tri moguće glasovne vrijednosti. Tako glagolsko W može zahtijevati transkripciju »č«, »šć« i »št« u riječima »hoćet«, »tašćahu se« i »otvešt'ši«. 781 Mađarsko povijesno društvo: Pravilnici za objavljivanje izvora (A Magyar Torténelmi Târsulat forrâskiadâsi szabâlyzatai). Prilog uz godište 1920. časopisa »Szazadok«, str. 16. " Prema Hammu, Psalterium Vindobonense, Beč 1967, str. 50. O, U eö, eü e, e o, u Ö, Ü ay, ey, oy, uy aa, ââ oo, 66 ee, éé 168