ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 154

tražiti paralele u relativno mlađoj grani klasične filologije, a to je papirologija, koja se bavi otkrivanjem i obradom dokumenata na papirusu. Autori u L'histoire

6

* kažu da je s papirusima situacija vrlo slična onoj u egdotici: mnoštvo kraćih dokumenata, bez literarnih pretenzija; svaki od njih je gotovo uvijek autograf i prema tome jednak arhetipu (autorovu ili osnovnom rukopisu); iz papirusa nije gotovo nikad — a tako ni iz većine listina, povelja i akata — izrastala porodica prijepisa. Kod papirusa je minimalno izražena potreba da se u tekstu — osim ako nije fizički oštećen — otkrivaju lakune (ispuštena mjesta, praznine), prepisivačeve pogreške, interpolacije i si.. Tako je i s glavninom arhivalija. Proglašavanje papirusa a tako i arhivskih dokumenata — autentičnim zavisit će, prema tome, od idućih značajki ispitivanog spisa:

55 — pismo i ostale vanjske karakteristike (npr. format; moja op.), kod papira osobito filigran ili vodeni znak;

58 — sadržaj s takozvanim databilnim detaljima (tj. da li se već spominju neke tekovine civilizacije za koje se zna godina kad su pronađene ili prvi put upotrijebljene, npr. petrolejka, pojedine vrste oružja). Treba voditi računa i o činjenici da je sastavljač teksta mogao i ne znati ili namjerno Ignorirati neke događaje ili databilne pojedinosti. U databilne detalje, razumljivo, spadaju na prvom mjestu funkcioneri i druge osobe koje se u listini spominju; — lingvistički i filološki argumenti, npr. razdoblje ili areal upotrebe neke riječi (rječnici bi morali bilježiti od koje do koje se godine i na kojem području upotrebljavala dotična riječ); — za palimpseste i opistografe datumi izbrisanih tekstova i onih na poleđini; — datum kojim je dokument datiran;

57 — mjesto nastanka spisa, označeno u njemu; — osoba za koju se tvrdi da je autor dokumenta. "Vjerojatnost samog događaja koji se u dokumentu spominje stoji u neobično suptilnoj vezi s »pristalošću« vanjskih karakteristika dokumenta. Tu je vezu teško okovati u pravila i formule. Ekstremni oblici te veze izgledaju ovako: 1) dokument je tehnički sasvim ispravan, ali za događaj u njemu pouzdano znamo da je lažno prikazan, i 2) dokument je s formalne strane sumnjiv (npr. pisan je beneventanom, a datiran u vrijeme kad se beneventana nije više upotrebljavala), no sadržaj mu je plauzibilan. U prvom slučaju stoje pred nama tri mogućnosti. Možemo pretpostaviti: a) da je autor namjerno iskrivio istinu, b) da je dokument pisan u »pravoj« kancelariji, ali pod prisilom, i c) da je pred nama proizvod neobično vještog falsifikatora. U drugom slučaju, ako nema još nekih proturazloga, moramo takav spis tretirati kao autentičan dok se ne dokaže protivno, a istovremeno moramo razmotriti mogućnost da se opravda 54 1249. i d. 55 Prema L'Histoire, 1294. Za primjenu peleografske analize u kritici izvora usp. pored standardnih priručnika još i A. Dondaine. Un cas majeur d'utilisation d'un argument paléographique en critique textuelle (Vat. Lat. 781), »Scriptorium« 1967, str. 261—276; za točnost u precrtavanju vodenih znakova radi usporedbe v. R. Grosse-Stoltenberg, Beiträge zur Wasserzeichenforschung, »Papiergeschichte« 14 (1964), str. 5—7, 17—23. 57 V. J. Destrez — G. Fink-Errera: Des manuscrits apparemment datés, »Scriptorium« 1958, str. 56—93. 154