ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 155
ono njegovo tehničko svojstvo, npr. konkretno kasna primjena beneventane, koja odstupa od standarda, i to, recimo, poznatom teorijom perifernog arhaizma (inovacije se rađaju u nekom centru i šire se iz njega u kružnim valovima prema periferiji), pa se u mjestu nastanka dokumenta, ako je ono bilo na periferiji i udaljeno od centra širenja novih pisama, benventana neobično dugo održala. Mogli bismo dodati da bi odmah na početku malopređašnjeg popisa trebalo postaviti pitanje da li dokument pripada takvoj vrsti koja se naročito rado falsificira (u našoj praksi najsumnjivije su, na primjer, grbovnice). Zatim, da li možda stoji u bilo kakvoj vezi s nekim notornim falsifikatorom (kod nas je takav, npr., I. T. Mrnavić). Morao bi, kako se kaže u V Histoire, postojati »lexicon falsationum«, imenik krivotvorina i krivotvoritelja. Kako su spisi iz razdoblja 1526.—1848. dobrim dijelom protokolirani u nekoj registraturi, bit će najprirodnije kontrolirati ih u odgovarajućem protokolu, ako je sačuvan (npr. grbovnice u zaključcima Hrvatskog sabora ili u »Libri regii«). Naši spisi nose potpise i pečate — dakle forme i objekte podložne kontroli. Malo prije nabrojene osobine spisa što ih treba provjeriti tjeraju nas da se zapitamo kakvi su naši postojeći repertoriji, kojih priručnika nemamo i koji bi nam sve trebali, te da li su oni koji postoje potpuni. Uzmimo kao primjer našu postojeću literaturu o latinskoj paleografiji: gotovo se nigdje u njoj neće naći genetsko-kronološki pregled razvoja svakog pojedinog slova, ili bar prikaz svih oblika tog slova (kao što ga ima Cappelijev rječnik skraćenica na početku svakog poglavlja), koji bi neobično dobro došao diplomatičarima početnicima. Nije mi poznato da li je itko ikada kod nas i pomislio izdati faksimilirane uzorke kancelarijskih i privatnih rukopisa (»rukopis« u smislu »tipično oblikovanje slova«) u latinskim, talijanskim, njemačkim i hrvatskim dokumentima. Upućeni smo, npr., za njemačku frakturu, na strane priručnike te vrste. U praksi, ako se pri kontroli autentičnosti nekog spisa ukaže potreba da se potraže argumenti u nekom diplomatičkom ili paleografskom priručniku, ili u repertorij u vodenih znakova, pa se u štampanim djelima takvi argumenti ne nađu, treba provjeriti ne postoji li u svijetu neka operativna zbirka za isto područje — npr. za vodene znakove — od koje se može zatražiti konkretna informacija. Rječnici se kod nas (npr. srednjovjekovnog i novijeg latiniteta) sastavljaju na osnovu publiciranih izvora i ekscerpcije iz dijela neobjavljene arhivske građe, pa godina najranije ili najkasnije upotrebe dotične riječi koju donose nije stopostotno pouzdana, jer se ona može nalaziti zabilježena i ranije i kasnije, u građi koja nije pregledana. Slično vrijedi i za područje na kojem se neka riječ upotrebljavala. 58 Na polju kritike teksta treba svakako spomenuti najnoviju knjigu don Frogera La critique des textes et son automatisation (1968), posvećenu upotrebi elektronskih strojeva na poslu određivanja izvornog teksta (Frogerovi primjeri uzeti su isključivo iz srednjovjekovnih kodeksa). Naš utisak je da se Frogerovim metodama ostvaruje spomena vrijedna ušteda u radu samo ako od jednog te istog djela postoji nekoliko desetina ili čak 58 ,0 problemu datiranja pomoću leksikografskih kriterija usp. B. Quemada (izd.) Datations et documents lexicographiques, Paris, Les Belles Lettres, 1959. 155
