ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 153

Govoreći o pripremnim radnjama oko izdavanja historijske građe, neće biti suvišno spomenuti da se redaktor mora potruditi da sazna postoje li u literaturi stručni osvrti na problematiku izdavanja upravo one vrste tekstova koju on u konkretnom slučaju izdaje. Npr. za pravne tekstove: G. Martinez Diaz Algunas normas criticas para la edicion de textos juridicos (Neki kritički standardi za izdavanje pravnih tekstova) u »Anuario de Hist, del Derecho Espanol«, 35 (1965), str. 529—551. Prema prikazu u »Historical abstracts«

, tabela postupaka koju su na osnovu svog iskustva izradili redaktori zakonske zbirke Hispania može poslužiti kao uzor za sva izdanja pravnih tekstova. Primjer za članke posvećene specijalno izdavanju izvještaja papinskih nuncija: H. Lutz, Nuntiaturberichte aus Deutschland — Vergangenheit und Zukunft einer »klassischen« Editionsreihe, Quellen und Forschungen aus italienischen Archiven und Bibliotheken« 45 (1965). str. 274—324; N. Raponi, Recenti edizioni di Nunziature Pontificie e le »Nunziature d'Italia«, »Rassegna degli archivi di stato«, 1965, br. 2. str. 245—270. Pažljivom pretragom bibliografije našlo bi se tako rasprava o izdanjima svake vrste građe. Utvrđivanje autentičnog teksta dokumenata 22. METODOLOGIJA UTVRĐIVANJA IZVORNOG TEKSTA nekog starog spisa najprije je razrađivana u klasičnoj filologiji, prilikom izdavanja grčkih, rimskih i bizantskih rukopisa, te u novije vrijeme dokumenata na papirusu. Zato je Handbuch der Altertumswissenschaft polazna točka za svakog onog koji želi potpuno svladati tehniku utvrđivanja izvornosti onih spisa od čijeg je sastavljanja do danas prošlo nešto veće vremensko razdoblje. Ta tehnika zove se inače kritika teksta. Ona zahtijeva da bude obrađena u posebnoj monografiji, kako zbog opširnosti, tako i zbog činjenice da se najbolji primjeri za ilustraciju njenih principa nalaze u starijim razdobljima, tj. antici i srednjem vijeku; pa prema tome ne ulaze u kronološki okvir ove radnje. Kasnije su se principi kritike teksta počeli prenositi u posao oko publiciranja srednjovjekovnih listina. Ovdje imamo mjesta samo za sasvim Sažeto izlaganje najosnovnijih postavki kritike teksta. Treba, naravno, voditi računa o specifičnosti historijskih dokumenata. Dok, npr., u klasičnoj filologiji većinom imamo posla s rukopisima nekog autora, na jeziku bliskom književnom standardu, koji su očuvani u više primjeraka ili prijepisa, historijski su izvori većinom unikati, u brojnim slučajevima imaju i formalnu ovjeru (potpis, pečat), koja u određivanju autentičnosti predstavlja poseban problem, a njihov se sadržaj mora analizom dovesti u mnogo određeniji odnos prema istini nego što je to potrebno kod sadržaja literarnog djela. Zato je mnogo korisnije kraju izdanja), jer se događalo da nepažnjom kasnijih redaktora listina falsifikat, ako je objavljena među autentičnima, u daljim izdanjima uđe među autentične akte. Redaktor kritičko-naučnog izdanja arhivske građe mora biti na oprezu da ga ne zaskoče tzv. dokumenti fantomi. Tako se u L'Histoire 1328 zovu parovi dokumenata koji su se pisali da se prikriju transakcije što ih je vršio netko tko nije bio za njih ovlašten. Npr. nekim crkvenim redovima i svećenicima bilo je zabranjeno posuđivati novce uz kamate, pa su se, kad su usprkos svemu to radili, pravila 3 dokumenta, jedan o posudbi novaca, a druga dva o fiktivnoj prodaji i vraćanju neke kuće. Ta činjenica je navodila neke historičare na zaključak da je u izvjesnim krajevima bilo relativno mnogo transakcija nekretninama. 153