ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 149
su ti fondovi. Pregledava se naučnoinformativni aparat tih arhiva, 46 sa specijalnom pažnjom pri čitanju vodiča za relevantne fondove. Studiozno se pročita historijat tvorca fonda i opis njegova registraturnog poslovanja, bilješka o stupnju očuvanosti spisa, o sudbini samih spisa (tko je mogao iz njih što odnijeti, da li je dio spisa pri kakvoj selidbi gdje ostao, u kojim fondovima se nalaze originali ili kopije istih spisa i si.) i o prijašnjim korisnicima toga fonda ili te zbirke. Za kasnija stoljeća (XVIII, XIX) spadaju među izvore različiti službeni listovi i druga periodična izdanja, koja često nisu ništa manji raritet od pisanih dokumenata. Ako sudimo po kriteriju rijetkosti, onda se i starija štampana izdanja dokumenata izjednačuju s arhivskim spisima. 47 Kad je sabrao bar onu najglavniju literaturu i upoznao se s osnovnim izvorima, može redaktor sastaviti plan izdanja, koji se kasnije, s nastupom novih okolnosti može i mijenjati. Plan izdanja treba sadržavati definiciju tipa, oblika i obujma publikacije; pitanja na koja u njoj treba odgovoriti; popis arhivskih fondova i štampanih djela iz kojih će se izabrati dokumenti za objavu; principe izbora dokumenata; obrazloženje poretka spisa koji će se primijeniti u izdanju; strukturu naučnoinformativnog aparata u izdanju. Pronalaženje dokumenata (unutar određenih arhivskih fondova) važna je faza redaktorova rada jer od pronađenih i izabranih historijskih izvora ovisi slika što će je čitalac dobiti o događajima. Redaktor bi trebao upoznati sve postojeće historijske spise o temi, ako je to tehnički moguće. Naravno, ovdje se ne misli na svu onu masu manje važnih tipiziranih dokumenata koji mogu postojati o nekom problemu. Prva faza u pronalaženju arhivske građe je proučavanje naučnoinformativnog aparata za fondove primarne i sekundarne važnosti. Zapisuju se oni dijelovi fondova koje će trebati .pregledati list po list. Osoba koia to radi mora imati jasnu predodžbu o tome što se otprilike nalazi u dotičnom fondu. Nije dovoljno poslati upravama arhiva okružnicu s molbom da odgovore imaju li spise »o tome i tome« jer postoji velika opasnost da odgovor bude nepotpun. M. Baudot kaže u diskusiji u »Archivumu« XVI (1966), str. 100/101, da bi jedan međunarodni bibliografski centar s podacima o svim arhivskim fondovima na svijetu spasio historičare od zla da izostave važne izvore koji su razbacani po raznim zbirkama u svijetu. S pojedinih akata prepisuju se datumi i brojevi urudžbenog zapisnika, te nazivi organa kojima su poslani, pa se nastoje pronaći odgovarajući arhivi i u njima rješenja tih podnesaka. Kad je već riječ o urudžbenim zapisnicima (protokolima), spomenimo i to da su oni par excellence takva arhivska građa koja nikad nije na zadovoljavajući način opisana u arhivskim vodičima, jer je tehnički nemoguće reproducirati svu onu raznovrsnost podataka što ih u sebi krije jedan urudžbeni zapisnik; zato ih treba pregledavati »in specie«, i to od početka do kraja, ne uzdajući se čak ni u eventualni indeks. Rezultati potrage za dokumentima — a već smo najavili da je mora izvo- i 46 U ovom izlaganju »arhiv« je svaka »zbirka dokumenata«, »nalazište spi=a«. da'-'p državni, okružni, kotarski, općinski ili gradski arhiv, zbirka kodeksa ili književnih rukopisa, privatni arhiv ltd. 47 Sjetimo se samo mnogobrojnih venecijanskih privatnih »štampi« u raznim parnicama, gdje se često navode stariji dokumenti kao dokaz u korist jedne od stranaka u sudskom sporu. 149
