ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 150

diti osoba koja poznaje organizaciju, međusobne odnose i hijerarhiju, kao i kancelarijsko poslovanje tvorca relevantnih fondova — unose se u spisak izvora, koji je najbolje oblikovati kao kartoteku s ovim rubrikama: 1) Tema i podtema (za koju se spisi traže) — pitanje kojemu je pronađeni izvor posvećen. 2) Zaglavlje pronađenog izvora: datum, mjesto, vrsta dokumenta, autor, adresat, sadržaj, broj urudžb. zapisnika. 3) Mjesto u kojem se dešava događaj opisan u izvoru. 4) Signatura izvora. 5) Napomene: npr. da li je datiranje, autorstvo itd. ispravno; ili podaci o indirektnom datiranju i utvrđivanju autora. Na kraju bilješke kako će dokument biti upotrijebljen u izdanju: da li in extenso ili u izvodu, da li u glavnoj masi osnovnih tekstova ili kao baza za kakvu primjedbu, kao dodatak, ilustraciju i si. Razumije se da je te bilješke moguće staviti tek kasnije, kad bude obavljen izbor građe za publikaciju. Spisak izvora spaja se s evidencijom ranije publiciranih dokumenata, pronađenih u prijašnjim izdanjima građe. Moraju se, dakle, evidentirati svi pronađeni spisi, kako oni glavni, tako i oni od sporednog značenja, jer će se ovi drugi iskoristiti za komentare, legende i ostala objašnjenja. Kartoteku izvora sistematizirat će svaki izdavač prema onoj klasifikaciji koja mu u konkretnom slučaju najbolje odgovara. Zanimljivo je da takva kartoteka može ostati poslije u zainteresiranom arhivu, kao dio njegove tematske evidencije. Na pronađene dokumente stavljaju se papirne trake ili koje drugo sredstvo za označavanje, a na te trake se s evidencijske kartice prepišu zaglavlje, datum i ostali relevantni podaci o dokumentu, s primjedbom o originalnosti dokumenta (to će upotrijebiti osoba koja bude prepisivala taj spis). Ako neki nađeni izvori osvjetljavaju nova pitanja, kojih nema u orijentacionom planu izdanja, može se naknadno ocijeniti važnost tih problema i uvrstiti ih u plan publikacije. Sada smo se već sasvim približili času kad treba početi izabirati arhivsku građu, koju ćemo objaviti. Iskusan redaktor će, naime, već pri stvaranju kartotečne evidencije o pronađenoj dokumentaciji bilježiti na kartice svoj prvi utisak: da li će se dotični spis ubrojiti među najozbiljnije kandidate za objavu, ili će »ostati u rezervi«. Metodska načela za izbor dokumenta za objavu mogu se najprije grupirati ovako: 1) opće postavke historijske kritike i kritike teksta na osnovu kojih se ocjenjuje vjerodostojnost svih dokumenata, dakle bez obzira na to da li će se objaviti ili ne. 2) Načela posebno utvrđena za konkretno izdanje. Kako smo već rekli,

48 nemamo prostora za podrobno izlaganje radnih metoda historijske kritike. Možemo ih samo letimično rezimirati. Treba ocijeniti vjerodostojnost sadržaja nekog spisa: da li su podaci u njemu potvrđeni iz drugih izvora, ili ima i protivnih glasova? Da li su opisani događaji vjerojatni ako ih zamislimo u društveno-političkoj konstelaciji 48 U t. 2, Pojam kritičkog. 150