ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 138
broj stručnjaka koji u našoj zemlji danas imaju sva znanja potrebna u egdotičkim pothvatima, niti utvrđivati da li oni rade pretežno u arhivima ili drugdje. Važno je da li izdavač građe ima uvid u savjesno vođenu i sređenu bibliografiju i ostalu dokumentaciju o prijašnjim izdanjima građe koja se odnosi na temu njegove publikacije ili je srodna izvorima koje on upravo sprema za štampu. Jedan repertorij svih objavljenih dokumenata, npr. za povijest Hrvata ili jugoslavenskih naroda, vođen po jednostavnom kriteriju, kao što je npr. kronološki, a u budućnosti još priključen na svjetski sistem informacija, odlično bi poslužio pri istraživanjima, naročito po inozemnim arhivima. Takav repertorij uvršten je u nacrt kataloga natuknica koje će pratiti Dokumentaciono-informativni centar Arhiva Hrvatske. I. M. Baudot dovodi pitanje »Tko da publicira historijske izvore?« u najužu vezu s problemom selekcije spisa za tisak. On kaže da samo nepristran i intelektualno pošten arhivist, koji perfektno poznaje tangirane ustanove i ljude, te historijsku okolinu, može pravilno odabirati arhivsku građu za objavu. 15 Na arhivistima inzistira i A. Lombardo, navodeći da se više ne može sumnjati da je publikacija dokumenata zadaća arhivista. 16 Oni su za tu dužnost najpogodniji jer poznaju dokumente bolje nego itko. Moram reći da sam se u praksi uvjerio da ima i pripadnika drugih profesija, prvenstveno sveučilišnih nastavnika, koji prelistavaju velike količine arhivske građe, pa se u poznavanju arhivalija o određenoj temi mogu mjeriti s najsavjesnijim arhivistom. Gerhard Schmid energično glasa za historičare: obrada izvora za publikaciju ostat će i nadalje bitna zadaća historičara, koja traži visoka znanja i sposobnosti, i ne mogu je preuzeti »specijalisti za izdavanje« (njemački »Editionsspezialisten«). 17 Kompromisno stajalište vlada, kako iznosi G. Belov, 18 u određenom broju zapadnih država, gdje se smatra da naučna društva, uz suradnju arhivista, trebaju objavljivati historijske dokumente. Ivnicki i Čugajev traže da dokumente za objavu bar odabiru specijalisti za temu publikacije. 10 Umijeće tih specijalista stavlja se na kušnju osobito onda kad dokumenti sadrže proturječne podatke. 13. TIPOVI IZDANJA ARHIVSKE GRAĐE. Publikacije izvora dijele se na tipove prema svojoj svrsi. 20 Govoreći o tipu izdanja moramo poći od zadataka koji su stavljeni pred njega. tj. od one publike kojoj je izdanje namijenjeno, 21 Klasifikacije što ih daju razni autori mogu se rezimirati u tri osnovna i dva sporedna tipa: Glavni tipovi izdanja 1) Akademsko, naučno ili naučnoistraživačko izdanje: planirano je u prvom redu za historičare profesionalce i druge istraživače. Mora obuhvatiti sve dokumente o glavnoj postavljenoj temi i o sporednim temama 15 »Archivum« 1966, str. 100. 16 Ibid., str. 104. >' Schmid, o.e., str. 639. 18 »Archivum« 1966, str. 67. w K itogam razvitija sovjetskoj arheografii ot XX k XXII s'ezdu KPSS, »Istoričeskij arhiv« 1961, br. 5, str. 179—193, str. 190. 20 Prauito izdani ja . . . , Moskva 1969, str. 6, t. 1. 21 Bulygin-Rejhberg, »Istoričeskij arhiv« 1960, br. 5, str. 149. 138
