ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 13

Najpotpuniji odgovor na postavljeno pitanje dao je, uostalom, sam vladajući sloj u Dubrovniku god. 1358. nakon definitivnog sloma mletačke vrhovne vlasti nad dubrovačkom komunom. Naime, oni tada u »Knjizi statuta« brišu samo ona mjesta gdje se spominje bivša mletačka vrhovna vlast. I ništa više od toga! To u potpunosti dokazuje, da je pravni sistem dubrovačke statutarne kodifikacije iz 1272. god., kao i sistem dopunskih statutarnih normi iz razdoblja 1272—1358. god., bio sasvim u skladu s interesima vladajućeg sloja u Dubrovniku, Nažalost, nije nam sačuvan tekst »Knjige statuta« u obliku kako je proglašena 1272. godine. Najstarija sačuvana redakcija napisana je oko 1342. god, a u nju su uvršteni i dopunski statuti, doneseni poslije 1272. god. time, što kod svake od tih dopuna nije^ uvijek zabilježena godina njena donošenja, pa ne možemo baš sasvim egzaktno, do kraja utvrditi što su sve dopune nastale poslije 1272. godine. Po rezultatima dosadašnjih istraživanja možemo reći, da je prva redakcija od 1272. god. bila komponirana u 8 dijelova, koji se nazivaju »knjige«, a svaka se od njih dijeli na članke — članove. Sveukupno je u tih 8 knjiga »Knjiga statuta grada Dubrovnika« imala u prvoj redakciji oko 370 članova. Najobimniji dijelovi posvećeni su: obiteljskom i

t nasljednom pravu (blizu 70 čl.), krivičnom pravu (68 öl.) i pomorskom pravu (67 članova). Kolikogod su kodifikatori nastojali da materija svakoga od 8 dijelova, svake od osam »knjiga«, sačinjava sadržajno organsku cjelinu, u većini slučajeva nije to dosljedno provedeno. Stoga se,i sadržajna fizionomija svakog dijela, što ćemo je sada prikazati, odnosi uglavnom na pretežni tekst toga dijela. U tridesetak članova prve »knjige« grupirani su statuti koji govore: o organima dubrovačke komune, te o njihovim pravima i dužnostima; zatim donose i neke odredbe o pravima crkve. Druga »knjiga« čini širu organsku cjelinu s prvom, jer su u njoj sadržani tekstovi zakletvi što su ih polagali pojedini funkcioneri komune pri nastupu svoje dužnosti. U 33 člana precizira se takav tekst za svakog funkcionera, počam od kneza do najnižeg funkciionera. Treća knjiga dubrovačke statutarne kodifikacije, nešto je obimnija od prethodnih. U njoj su propisi općenito o sudovanju, s razrađenim normama sudskog postupka; zatim, o sudovanju u sporovima između Dubrovčana i stranaca. Posebno su razrađene i odredbe o sudovanju i o rješavanju sporova sa susjedima, kako sa zemljama zaleđa, tako i s ostalim hrvatskim primorskim gradovima u Dalmaciji. Već smo ranije spomenuli, da su po broju članova najbrojniji statuti o obiteljskom i nasljednom pravu. Sadržani su u četvrtoj »knjizi« dubrovačke statutarne kodifikacije, koja ima ukupno 80 članova. Obimna je i peta »knjiga«, koje preko 40 statuta govore: o nekretninama u samom gradu Dubrovniku, i onima izvan grada; zatim, o javnim služnostima; pa, naročito opširno o agrarnim odnosima između vlasnika zemlje i njenih obrađivača. Šesta »knjiga« dubrovačke statutarne kodifikacije donosi propise o krivičnim djelima i uopće o prekršajima reda, bilo sa strane dubrovačkih građana, bilo stranaca. Sa svojih 68 članova spada u najopsežnije dijelove kodifikacije. Zaokružena je cjelina isključivo krivičnopravne mate13