ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 14

rije. Osnova joj je očito bila uvodno spomenuta zbirka krivičnih propisa iz 30-tih godina 13. st. Obim i sadržaj sedme »knjige«, sadržavajući pomorskopravne norme u 67 statuta, zorno predočuje koliko je pomorstvo bilo osnova dubrovačkog života. Može se sigurno pretpostaviti da je i ovaj dio »Knjige statuta grada Dubrovnika« proizašao iz neke ranije samostalne zbirke propisa o pomorstvu. Znanstvena su istraživanja s pravom istakla osobito značenje i vrijednost ove sedme »knjige« dubrovačkih statuta. Na kraju, spomenimo još da 20 članova osme »knjige« sadržavaju razne propise, ustvari dodatke materiji prethodnih »knjiga«, uglavnom o sudskom postupku. Ovakva »Knjiga statuta grada Dubrovnika« iz 1272. god. koju smo eto bar sumarno i u sadržajnom pogledu opisali, nije bila prva statutarna kodifikacija na istočnojadranskoj obali, ali je bila svakako među prvima koje se javljaju tijekom 13. st. Po sačuvanim podacima proizlazi, da su jedino splitska i korčulanska komuna prije dubrovačke provele kodifikaciju svojih statuta. Napomenimo, da je najrazvijeniji i najsnažniji pom. — trg. emporij toga vremena na Jadranu tj. Venecija, koja je, uz to, već tada protegla svoju vlast nad znatnim dijelom jadranskih obala, tek god. 1243. izvršila prvu cjelovitiju kodifikaciju svoga statutarnog prava. Poslije Dubrovnika kodificiraju se statuti: Pirana, Kotora, Kopra, Poreča, Pule i Raba, pa, zatim, kroz 14 stoljeće nastaju knjige statuta: Zadra, Trsta, Trogira, Hvara, Labina, Šibenika i drugih komuna. Već smo spomenuli da je dubrovačka »Knjiga statuta« dopunjavana poslije 1272. god. novim statutima. Kroz stoljeća koja su slijedila, njen nastavak predstavljaju zbornici dubrovačkih zakona poznati pod nazivima: »Knjiga reformacija«, »Zelena knjiga«, te »Žuta knjiga« u koju su upisivani zakoni do potkraj 18. st. Međutim, kroz čitavo to vrijeme, iako nije nikada štampom objavljena, ostala je na snazi »Knjiga statuta« iz god. 1272, kao svojevrstan temelj prava Dubrovačke Republike. Mnoge su odredbe te kodifikacije doduše izmijenjene ili ukinute kasnijim zakonima, ali ih je znatan broj, naročito statuta imovinsko-pravne naravi, ostao na pravnoj snazi, čak i poslije pada Dubrovačke Republike god. 1808. Tek za francuske uprave u Dubrovniku, i baš s danom 1. I 1812, stavljena je i »Knjiga statuta« van snage, jer je od tada francusko zakonodavstvo u cjelini zamijenilo domaće. Nova austrijska uprava, zamijenivši francusku, uspostavlja 25. II 1814. god. opet veći dio domaćeg zakonodavstva, dakle i »Knjige statuta grada Dubrovnika«, ali samo do 1. I 1816, kada ga konačno zamjenjuje austrijskim zakonima, pa i poznatim »Općim austrijskim građanskim zakonikom«. No, pokazalo se, da je pravnoj praksi i nadalje potrebna dubrovačka statutarna kodifikacija. Zasnovani na njoj, specifični oblici tzv. »kolonata« u agrarnim odnosima na dubrovačkom području, još uvijek prisutni u životu sve do u 20. st., kada su konačno razriješeni, primoravali su pravne stručnjake, da i u ovoj prastaroj »Knjizi statuta grada Dubrovnika« počesto traže izvjesna objašnjenja. I sudovi, u obrazloženjima svojih presuda o kolonatskim odnosima, citiraju neke njene odredbe. To je izražavalo vitalnost spomenutih odnosa, ali i vitalnost tradicionalnih statutarnih normi na kojima su se ti odnosi zasnivali. Ne začuđuje stoga mišljenje uglednog pravnika iz god. 1873. koji piše, kako bi svaki sud, a i upravni organ na dubrovačkom području 14