ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 12

votne i pravne valjanosti! Red u kancelariji i notari jatu, nivo njihova rada, posebno točnost i korektnost u pismenom oblikovanju sve složenijih poslova, pa sve bolje čuvanje izrađenih a pravno relevantnih zapisa, te izbor i angažiranje što stručnijih osoba na mjestu kancelara i notara, od ove zadnje četvrti 13. st. pa nadalje, stalna je briga dubrovačke komune. I u ovom pogledu ona ide u korak s naprednijim mediteranskim svijetom. U sklopu opisanih ostalih važnijih mjera dubrovačke komune bolje uočavamo značenje i domašaj same »Knjige statuta grada Dubrovnika«, proglašene 1272. godine. Iako je ova dubrovačka statutarna kodifikacija nastala, srodno procesu u drugim srednjovjekovnim komunama, iz objektivno datih gospodarskih, društvenih i pravnih potreba, ostaje činjenica da se Dubrovnik tada nalazi pod mletačkom vrhovnom vlasti, pa odatle i pitanje: kakav je i koliki bio udio i utjecaj te vlasti na donošenje i sadržaj kodificiranih statuta? Uvodni tekst »Knjige statuta« izričito naglašava inicijativu i ulogu tadašnjeg mletačkog kneza u Dubrovniku M. Justinijana, navodeći, da je »Knjiga statuta« za njegova vladanja na opisani način »sastavljena« i »proglašena«. No, ti navodi nam sami po sebi ne govore mnogo, jer predstavljaju čestu, uobičajenu i uglavnom tipiziranu uvodnu formulu kod ovakvih statutarnih kodifikacija. Glavna je pažnja vrhovne vlasti bila svakako usmjerena: na sistem uprave dubrovačkom komunom; na vrste, broj i nadležnost pojedinih organa uprave; na istaknutu ulogu »kneza«, izaslanog iz Venecije, kao najutjecajnijeg organa uprave, od koga će u što većoj mjeri ovisiti sastav Velikog i Malog vijeća, kao ostalih najvažnijih upravnih faktora; na određene prihode što će pripadati knezu i mletačkoj državnoj blagajni. Sve je te interese vrhovna vlast i ostvarila, a prema onom stupnju odnosâ s dubrovačkom komunom, do kojega su ti odnosi došli 1272. god. nakon dugog razdoblja sporova i borbi oko dubrovačke komunalne autonomije od početka mletačke vrhovne vlasti 1205. godine. Drugi glavni interes vrhovne vlasti nalazio se, dakako, u oblasti trgovačke politike, najvažnijem pitanju za mletačku Sinjoriju. Međutim, ona ga nije rješavala ni svojom niti drugim statutarnim kodifikacijama. Tako se ono tek neznatno odrazilo i u dubrovačkoj »Knjizi statuta«, nešto više u carinskom zakoniku iz 1277. god., dok je svojim glavnim dijelom rješavano, prema konkretnim političkim potrebama dominatora, administrativnim i drugim mjerama, protiv svih suparnika a ne samo teritorija pod njegovom jurisdikcijom. U svemu ostalom vrhovna vlast nije intervenirala. Garancije zaštite interesa mletačkih trgovaca u dubrovačkoj posredničkoj trgovini nalazila je u osnovama pravnog sistema dubrovačke statutarne kodifikacije, a taj se sistem zasnivao, kako je poznato, na recepciji rimskog prava, jednako kao i u statutarnom pravu Venecije, kao i u drugim srednjovjekovnim komunama. Bila je to ona u osnovi zajednička gospodarsko-društvena i pravno-politička platforma, što se na bazi recepcije rimskog prava oblikovala prema životnim potrebama mediteranskih srednjovjekovnih komuna. Specifičnosti u pojedinostima nisu smetale. Diktirale su ih i spomenute životne potrebe. Njih oličavaju i »consuetudines«, koje i nakon statutarne kodifikacije svatko priznaje kao jedan od najvažnijih subsidijarnih izvora prava. 12