ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 119

Sve tzv. geminate ćemo zadržati kao u predlošku, pa ćemo ostaviti u tekstu provissum, legittime, allia itd. Slovo w ostavit ćemo kao u predlošku i onda kada zamjenjuje vu; npr. wlgariter, in ewm nećemo ispravljati u vulgariter, in evum. Složenice ćemo ostaviti kao u predlošku, osobito ako je jasno da ih pisar tretira kao jednu riječ, pa ćemo uvijek ostaviti contrafacere, nonvenientia, inanthea, imperpetuum, econtra, extunc, exnunc, necnon. Sasvim je razumljivo da ni u kojem slučaju nećemo mijenjati očite pogreške, makar se one i ponavljale. One često nastaju pod utjecajem talijanskog jezika, pa to može biti jedno područje znanstvenih lingvističkih istraživanja. Velika i mala slova U srednjovjekovnim dokumentima ne postoji dosljedan sistem upotrebe velikih slova. Od XIV stoljeća, otprilike, može se razabrati da velikim slovom započinju svi nazivi koji znače neku funkciju u laičkoj i kleričkoj hijerarhiji srednjeg vijeka, pa tako nalazimo pisano Imperator, Rex, Regnum, Banus, Dux, Comes, Episcopus, Archidiaconus, Archipresbiter, ali isto tako i Civitas, Concilium, Comunitas, Comune, Ambaxiator, Capitaneus itd. S druge strane, u istom ćemo tekstu naći imena osoba, gradova i pokrajina pisana malim slovom. Može se uzeti kao pravilo da sve ove nazive treba pisati malim slovom. Velikim će se slovom transkribirati sva osobna imena i prezimena, imena gradova i pokrajina, kao i pridjevi izvedeni iz imena naroda, pokrajina i gradova (Romanus, Parisiensis, Iadrensis, Nonensis, Ragusinus, Dalmatinus, Croatus). Velikim će se slovom pisati titule u izravnom obraćanju: Vestra Regia Maiestas, Beatissime Pater i si. Nazive blagdana također treba pisati velikim slovom, iako se u nas prakticira pisanje malim slovom npr. Nativitas Domini, festum Purifications, Annuntiatio Beatae Mariae Virginis, dies Cinerum, dominica Laetare, dominica Esto mihi, Parasceve Domini, Pascha, Pentecostes, Corpus Christi itd. Kad riječ Dominus dolazi samostalno označujući Boga u kršćanskom smislu, tada će se pisati velikim slovom, ali kada se ona nalazi u apoziciji pisat će se malim slovom npr. domini lesu Christi. Ovdje treba napomenuti da se ime Iesus nikad ne smije transkribirati kao Ihsus, jer je poznato da je takav oblik posljedica grčkog načina pisanja tog imena još iz vremena majuskule IHSUS, pa se grčko slovo eta i u miniskuli u latinskim tekstovima nastavilo pisati slovom h. Orijentacione dane u tjednu kalendae, idus, nonae, pišemo malim slovom, ali nazive dana u tjednu po planetima pišemo velikim slovom: dies Lunae, dies Mercurii itd., ali ćemo pisati sabbatum. Interpunkci j a Poznato je da ni u upotrebi interpunkcije u srednjem vijeku ne vlada ni približno jedan sistem. Interpunkcija starije građe veoma se razlikuje od one nakon XIV stoljeća. Možemo ustvrditi da je ona više ritmičkog karaktera a manje gramatičkog ili logičkog. Ako u rukopisu 119