ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 118

Poseban slučaj predstavlja dativ zamjenice mihi. Poznato je da se ona gotovo u svim srednjovjekovnim tekstovima piše michi, pa ćemo stoga tu kraticu uvijek tako razriješiti osim u slučajevima kada neki pisar piše samo mihi ili izmjenično i michi. Poznata je stvar da jezične pojave imaju svoju pravu jezikoslovnu vrijednost tek onda ako se češće javljaju. Kod razrješavanja kratica treba voditi računa o tom principu, pa se stoga pretpostavlja da će se u izdavanje takve građe moći upustiti samo onaj stručnjak koji dobro poznaje karakteristike srednjovjekovnog latiniteta. Ortografija Kada se radi o tekstu koji je namijenjen proučavanju srednjovjekovne ortografije sasvim je razumljivo da ćemo taj tekst donijeti posve vjerno reproduciran. To je izuzetan slučaj. Onaj tko se duže vremena bavio takvim tekstovima, mogao je lako zapaziti da se neke ortografske specifičnosti stalno ponavljaju, dok neke predstavljaju izuzetnu pojavu. U ovom drugom slučaju najčešće se radi o pogreškama odnosno o neznanju pisara. I ovdje važi načelo da ortografiju treba sačuvati kao u rukopisu. Kada se radi o neobičnoj primjeni ortografije takav će se slučaj prokomentirati u kritičkom aparatu. Prije svega diftonge treba pisati onako kako to prakticira pisac: ae, oe, e, e. To vrijedi i za z i ç. Sibilirano -ti (-tia, -tio i si.) pisat ćemo kao u rukopisu. U kurzivnoj gotici to je vrlo često teško razlikovati. Tu mora doći do izražaja primjena našeg paleografskog znanja. U slučaju nesigurnosti moramo se opredijeliti za jezično pravilnu grafiju, tj. za -ti. Što se tiče u i v, poznato je da u srednjem vijeku među njima postoji samo grafička a ne i fonetska razlika, pa se izmjenično pišu (npr. vnius, vtilis, vniuersis, Vngaria, vicecancellarius, vinea, — octaua, soluere, peruenire). Fonetska razlika javlja se tek u XVII stoljeću. Moderni izdavači zastupaju mišljenje da ih treba transkribirati prema njihovoj fonetskoj vrijednosti. Zaista, praksa u srednjem vijeku poznata nam je vrlo dobro, i ne bi bilo potrebno oponašati predložak što se tiče ovih grafija jer nam više ništa ne govore. Međutim, u nas je praksa sasvim drukčija. Mi ostajemo, možda i bez razloga, vjerni predlošku. Poznato mi je iz rada sa studentima koliku im poteškoću predstavlja takav način transkripcije. Nakon tolikih izdanja možda danas nije preporučljivo primijeniti drugačiju praksu, makar sam uvjeren da bi se to moglo učiniti. Dakako, u tom slučaju bilo bi potrebno u uvodu izdanja to navesti. Riječ kraćenu pomoću poznatog znaka za -rum pred dentalima ćemo uvijek transkribirati kao -run (quarundam a ne quarumdam). Svako i-longa treba transkribirati kao obično i, a ne kao j, kako to neki čine. To vrijedi bilo da .takvo i ima zvukovnu vrijednost vokala ili polukonsonanta, pa ćemo pisati iubeo Iadra, Vincentii, a ne jubeo, Jadra, Vincentij. Isto tako pisat ćemo hii, a ne hy ili hij. Drugim riječima: nećemo nikada pisati j. Slovo y namjesto i zadržat ćemo kada se ono nalazi u osnovi riječi, npr. ydoneus, pyus, sylv'a, tytulus, ymmo. 118