ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 117
slova X postavljen vertikalno. Ukoliko posjedujemo različite redakcije istog dokumenta, objavit će se tekst jedne i druge paralelno u stupcima i to tako da će se tipografski istaknuti razlike druge redakcije u odnosu na prvu. Svrha je takvog publiciranja da se istaknu razlike i na prvi pogled uoče pokušaji eventualnog falsificiranja ili interpoliranja. Kratice Opće je načelo da se sve kratice razrješavaju. Ako edicija ima didaktičku svrhu, izostavljena slova kraćene riječi tiskat će se kurzivom ili još k tome metnuti u uglate zagrade. U strogo znanstvenim i svim drugim edicijama to nećemo činiti. Neki zastupaju mišljenje da ne treba razrješavati neke kratice riječi koje znače mjere, novac i težinu, pa bi trebalo ostati den. za denarius, jl. za florenus, sol. za solidus, lib. ili lb. za libra. Isto tako po nekima ne bi trebalo razrješavati neke konvencionalne kratice kao što su etc. (et cetera), ss. (subscripsi), mp. (manu propria). U istu skupinu ubrajaju i kratice kojima se izražava dostojanstvo uz titulu, kao što su Ill is (illustris), Ill mus (illustrissimus), M tas (maiestas) P. V. (paternitas vestra). Titule uz imena svetaca, kao što su b. (beatus), s. (sanctus), po nekima ne bi trebalo razrješavati. Titule koje označavaju društveni položaj, gener. (generosus) prov. (providus), honor, (honorabilis), vener. (venerabilis), također su svrstani u kratice koje ne bi trebalo razrješavati. Međutim, opće je pravilo da u veoma starim dokumentima ne treba činiti nikakav izuzetak. U dokumentima od XIII stoljeća dalje mogu se zadržati eventualno samo kratice etc. i mp. jer su to kratice poznate svakome, ali mora se voditi računa o činjenici da se objavljenim izvorom neće služiti samo stručnjak koji dobro poznaje frazeologiju i terminologiju srednjovjekovnih dokumenata, već će biti i takvih kojima će i jednostavne kratice pričinjati poteškoće ako ih ne razriješimo. Budući da kod suspenzija završetak kraćene riječi nema određeno značenje već relativno, tj. ovisno o kontekstu može se dogoditi da postoji mogućnost za dvostruku interpretaciju takve kratice, u takvom slučaju bit ćemo u sumnji da li se radi o jednini ili o množini. To ćemo popratiti bilješkom u kritičkom aparatu. Isto tako, ako naiđemo na kraćenje koje nije uobičajeno, te se radi o samovoljnoj praksi pisara, i taj ćemo slučaj protumačiti u kritičkom aparatu. Kako se u srednjovjekovnim tekstovima, izuzev onih koji su pisani beneventanom, sasvim nekonsekventno pišu riječi koje u sebi sadrže sibilirano ti, pa se jedanput pišu s ti a drugi put s ci, kratice takvih riječi razrješavat će se uvijek na isti način pišući te rijeci grafijom ti, npr. kraticu gra transkribirat ćemo uvijek gratia a ne grada, kraticu rone ratione a ne racione. Iako se u srednjovjekovnim tekstovima u riječima koje nisu kraćene piše izmjenično m ili n, npr. conparare, comparare, tenpore, tempore, conburere, comburere, mi ćemo se držati zakona fonetike, pa ćemo složenice s kraticom za con- razrješavati uvijek prema tim zakonima, tj. pred labijalima bip uvijek ćemo tu kraticu čitati com-. To se pravilo proteže i na složenu priložnu oznaku vremena in perpetuum koju srednjovjekovni pisac interpretira kao jednu riječ, pa ćemo je pisati skupa imperpetuum. 117
