ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 116

će se B, C, D itd. Ostali njihov opis bit će kao i kod originala. Dakako da će se posebno naznačiti ako se radi o imitativnoj kopiji, o autentifici­ranoj kopiji ili o transumptu. Bilo bi vrlo korisno naznačiti vrijeme po­stanka kopije, ako je to moguće. Ako kopija potječe iz nekog zbornika, točno će se naznačiti mjesto i strana gdje je zapisana. Edicije u kojima je dokument već publiciran navest će se krono­loškim redom. Kada se radi o ediciji koja se češće citira, obično se takva edicija označava kraticom ili siglom. Ipak neki smatraju da s tom prak­som ne treba pretjerivati, jer se svaki dokument smatra individualnom cjelinom i njegovo cjelokupno prezentiranje mora biti na prvi pogled sasvim jasno. Osim za velike nacionalne diplomatare, kao što su Monu­menta Germaniae Historica (MGH) ili Fejérov Codex Diplomaticus Hun­gariae (CDH), nije poželjno služiti se siglama. Faksimili dokumenta publicirani u nekoj zbirci ili zasebno na­vest će se na način kako se citiraju i edicije. • Literatura u kojoj se raspravlja o problematici dokumenta na­vest će se punim naslovom i imenom autora, a nikako siglama. Ovdje treba naglasiti da u citiranju takve literature ne treba pretjeravati, pa se neće navoditi one rasprave u kojima se dokument samo spominje. Takvo beskorisno citiranje samo opterećuje izdanje. Isto tako, kada se radi o pitanju autentičnosti navest će se sva različita mišljenja, ali ne i svi autori koji zastupaju jedno te isto mišljenje. Razumije se da će se navesti u prvom redu mišljenja onih autora koji su svojim radovima stekli repu­taciju i autoritet u povijesnoj znanosti. Tekst Opće je pravilo da vanjski izgled prezentiranog teksta odražava sliku teksta u predlošku. Stoga će se tekst donijeti kontinuirano, bez alineja, osim u slučaju kad ih nalazimo u predlošku. U notarskom dokumentu s novom alinejom započet će se potpis notara. Neki smatraju da bi se mogli odvojiti osnovni dijelovi isprave: protokol, korpus i eshatokol. Me­đutim, to odvajanje nema svrhe. Kod izvanredno dugačkih dokumenata gdje se vrši neko nabrajanje, koje najčešće počinje s »item«, radi preg­lednosti dokumenta može se početi s novom alinejom. Razumije se da će se posebnom alinejom odvojiti od teksta svi naknadni dodaci, koji će, uostalom, biti tiskani kurzivom. Potpisi svjedoka, a u notarskim isprava­ma i potpisi egzaminatora, najčešće su odvojeni, pa će se isti raspored zadržati i u ediciji. Da bi stvorili što vjerniju predodžbu predloška, mnogi izdavači odva­jaju vertikalnom crticom svaki redak. To se prakticira samo u slučaju originala i kad je riječ o dokumentima starijeg perioda. U citiranom Slovačkom kodeksu znak za takvo odvajanje jesu dvije usporedne crtice, ali se primjenjuju samo za oznaku prva tri retka. U nekim diplomama invokacija je pisana povećanim slovima, pa stoga neki izdavači, kao u MGH, ograđuju taj tekst trostrukim znakom poput 116

Next

/
Thumbnails
Contents