ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 114

govarajućem mjestu po kronološkom redu donijeti regest svakog transumiranog dokumenta. Iako je osnovno pravilo da regest treba da bude koncizan od tog će se pravila odustati ako je sadržaj dokumenta takav da traži šira objašnjenja. Pitanje imena je najdelikatnije pitanje regesta. Tu postoji nekoliko slučajeva. Prije svega, poznata biblijska imena treba donijeti onako kako ona glase u našem jeziku, pa i onda kada se radi o pripadniku tuđe narodnosti. Isto će se tako strana imena koja imaju svoj pohrvaćeni oblik donijeti onako kako u našem jeziku glase: Grisogonus bit će Krševan, Ludovicus Ljudevit, Sigismundus Žigmund, Vincentius Vicko (naročito u dokumentima dalmatinske provenijencije) ili Vinko, Triphonus Tripun, Blasius Blaž i Vlaho, Guilhelmus Vilim itd. Uz ime stajat će apozicija koja će dati osnovni pojam o njegovu zvanju, društvenoj funkciji, porijeklu i rodbinskom odnosu. Razumije se, sve će to ovisiti o naravi dokumenta. Ako se radi o papinskom dokumentu, uz ime će se donijeti rimskim brojem oznaka o kojem se papi istog imena radi. Ako se radi ö ediciji koja sadrži same regeste, sasvim je razumljivo da će sadržaj tih regesta biti nešto širi jer se pretpostavlja da oni zamjenjuju ediciju samih dokumenata. Postavlja se pitanje da li takve zbirke regesta trebaju imati i svoj indeks. Rečeno je da se u regestu neće naći svi toponimi i antroponimi, pa bi informacije takvog indeksa imale samo relativnu vrijednost. Vodeći računa o toj činjenici i o djelomičnoj koristi takvog indeksa, ipak se može preporučiti da se on sastavi. Struktura regesta takve edicije sastoji se od rednog broja, arhivske signature dokumenta, datuma, sadržaja, podataka o tradiciji (original, jednostavna kopija, autentificirana kopija, transumpt). Ako se radi o transumptu, donijet će se datum dokumenta u kojem se nalazi regestirani dokument. Sasvim je razumljivo da će nutarnja struktura regesta ovisiti o karakteru same edicije, pa je teško utvrditi neka opća načela koja bi jednako vrijedila za sve slučajeve. Ali prije svega treba poštovati načelo da sistem regestiranja mora biti jedinstven u cijeloj ediciji i da se mora temeljiti na istim kriterijima. Što se tiče jezika na kojem se sastavljaju regesti danas je posvuda uobičajeno da to bude jezik naroda kome pripada izdavač edicije. Nema sumnje da su nakon napuštanja latinskog jezika nastale određene poteškoće u pitanjima srednjovjekovne terminologije. Uzmimo samo riječ »comes«. Njezino značenje je knez, grof, velikaš, gradski knez, župan itd. Naročito pravni termini srednjovjekovnih isprava nemaju svoj sasvim adekvatni izraz u nacionalnim jezicima, pa se mora postupiti opisno. Osim toga, podrazumijeva se da svi medievisti vladaju latinskim jezikom pa je edicija opskrbljena regestima na latinskom jeziku na neki način pristupačna cijelom naučnom svijetu, a to nije sasvim bez značenja. Stoga je praksa inicijatora našeg Diplomatičkog zbornika da se na kraju donesu i regesti na latinskom jeziku sasvim korisna i ima značajan informativan karakter. Ova je praksa preporučljiva prije svega kad se radi o veoma važnim edicijama kao što su upravo razni nacionalni diplomatari. U diplomatarima se mora ogledati kontinuitet poznatog diplomatičkog materijala, pa će regesti zamijeniti mjesto izgubljene isprave o 114